Dvije škole pod jednim krovom i dalje su realnost BiH. Ali, sve su realnije i škole sa jednim ili dvoje đaka. Područna škola u Oćeviji kod Vareša je samo jedan od primjera.

Nekada se iz ove škole čula graja na desetine đaka. Sada, iz nje dopire glas dvojice – sedmogodišnjeg Ante i devetogodišnjeg Alarisa. U 11 kvadrata, malom tablom i peći na loženje, provode svoje školske sate.

Njihova učiteljica Almasa svaki dan pređe 40 kilometara da bi ih podučavala. Nikad ne kasni, kaže, bez obzira na vremenske uslove.

“Dolazimo na vrijeme, nastava počinje na vrijeme. Nije bio ni jedan dan da se ne može doći, pa da li autom, da li pješke, dolazimo, radimo. I djeci je teško. Alaris ima pola sata hoda do škole”, priča Almasa Smailhodžić, učiteljica.

Rad sa dva učenika ima svoje prednosti, a i mane, kaže učiteljica. Posvećuje im se maksimalno i rezultati ne izostaju. Ali djeci nedostaju djeca. Ova dva dječaka jedina su djeca u selu. Osim što dijele klupu, jedan drugom su i najbolji prijatelj.

“Lijepo se uglavnom družimo, jer kad ja ranije završim, a on ima još malo nešto da uradi, onda ja njega sačekam i onda idemo kući zajedno pješke. Volio bih da imam više drugara i drugarica”, govori Anto.

“Kad je veliki odmor igramo se, užinamo, i kada učimo ako ja završim prije nekad mu pomognem, ako učiteljica tako kaže”, kaže Alaris.

Učiteljici Almasi rad u ovakvim uslovima nije ništa novo. Ranije je podučavala samo jedno dijete. Ovo joj je još jedna novina. Prvi put predaje po hrvatskom planu i programu. Ali kaže kako se snalazi.

“Obično kombinujem, ako je Alarisu matematika, Anto ima sat likovne kulture, dakle lakši i teži sat da bi se mogla više posvetiti Alarisu ili obrnuto”, dodaje Smailhodžić.

Neobična škola, ali mogla bi mnogima u BiH poslužiti kao primjer. Kada postoji volja, ništa nije nemoguće.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.