Nekada je od kovačkog zanata za život zarađivalo 60 ljudi, sada tradiciju čuvaju samo četiri kovača. Minela Jašar posjetila je čuvare ovog zanata.

Podnožje planine Zvijezda – selo Oćevija. Na prvi pogled mirno i skoro napušteno.

Jedino rad vodenica narušava mir. Stare kovačnice naslonjene su na slap. Ulazak u jednu od njih vraća u prošlost. Nekoliko stotina kilograma težak čekić ravna vrele komade željeza. Već 600 godina na isti način u ovim kovačnicama nastaju poljoprivredne alatke, sačevi i kovane tepsije. Alojzije tradiciju kovača čuva 42 godine. Ustaje rano, a kući dolazi kasno.

“Radio mi je ovdje pradjed, djed, ja. Sad je došlo vrijeme da se ovo privodi kraju. Nema ko raditi ove poslove jer su teški. Evo vidite i sami, sin pomaže. Omladina neće, stari pomrli, rat je svoje učinio“, priča Alojzije Vijačkić, kovač.

A nekada je na ovoj rijeci hljeb zarađivalo 60 kovačija u sedam majdana. Sada ih je četvorica – u cijeloj Evropi. No, posla ima i bilo bi ga još više da ima ko raditi i što je važnije, kaže Alojzije – da zna raditi.

“Dok jednu motiku uradim, moram je ugrijati 11 ili 12 puta. I na pijacu kad je odnesem 10 ili 12 maraka, ne mogu više uzeti. Kažu nema računa, šta bi kad bi sjedio kući. Ne umijem ih skovati, ali ću napraviti nešto da prodam”, govori Alojzije Vijačkić.

Jedan od rijetkih koji njeguje ovaj zanat je i Mijo. Pokazuje kako je kovačnica nekada izgledala. Mnogo toga se promijenilo kaže, no način rada ostao je isti. Sve što zna, trudi se da prenese i svom sinu. On je najmlađi i sve su prilike da će biti posljednji kovač sa planine Zvijezda.

“Svaka ova kovačija ide s koljena na koljeno, familijarni je to posao – s oca na sina se prenosi. Pominje se preko 600 godina da to traje, a niko ne zna od kad je tačno. Ovo se sve na starinski način koristi, voda i ljudska snaga”, kaže Dražen Jozeljić, najmlađi kovač.

“Stranci više uzimaju ove naše peke i sačeve, tepsije, a poljoprivredni alat neće niko, ni ovi naši, a kamoli strani“, rekao je Mijo Jozeljić.

Bilo bi posjeta više da je put bolji – kažu kovači. Iako je Oćevija sjecište dvije opštine, vareške i olovske, do sela se još uvijek teško dolazi.

Zanimljiva legenda se veže za ovo selo. Kažu da je grupa svećenika, istim ovim putem, prošla u XV vijeku. Žalili su se na loš put i sve govorili “O que via”, što znači “Kakav put”, pa je po tome Očćevija i dobila ime.

Oćevija je uvrštena i na listu državnih nacionalnih spomenika. Zaštićena je i od strane Evropske unije. No, to malo znači kovačima. Samo zahvaljujući njihovom radu i volji da održe tradiciju predaka, ovaj teški zanat i dalje živi.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.