Primarijus dr. Sead Bašić, ortoped i traumatolog, bio je dežurni ljekar 5. februara 1994. godine u tadašnjoj Vojnoj bolnici u Sarajevu kad je od granate ispaljene sa položaja Vojske RS u okolini grada na pijaci Markale poginulo 68, a ranjeno 144 ljudi. Dr. Bašić kaže kako je taj dan obilježilo njegovu ljekarsku karijeru.

“Markale su sigurno jedan od najvećih ožiljaka koje nosim iz rata. To je, po broju pristiglih ranjenika, po intenzitetu povreda na jednom mjestu, bilo najviše što sam ja vidio i doživio u jednom danu”, prisjetio se dr. Bašić, koji je danas vršilac dužnosti direktora Opće bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš” Sarajevo, nekadašnje Vojne bolnice, u razgovoru za agenciju Anadolija.

Medicinu u Sarajevu diplomirao je 1986. godine. Nakon toga odlazi u Jajce gdje ostaje sve do početka rata. Iz Jajca u Sarajevo je, kako je kazao, došao faktički posljednjim autobusom.

“Između Travnika i Lašve već su bile ratne jedinice koje su zaustavile taj autobus i vratile ga nazad, a ja sam presjeo u drugi. Došao sam kući na Bajram i nakon toga su sve veze sa Jajcom bile prekinute. Više se nisam mogao vratiti tamo”, ispričao je Bašić.

Eksplozije i strepnja

Kuća njegovih roditelja se nalazila praktično ispod brda Žuč, ratišta u okolini opkoljenog Sarajeva, i on se odmah priključuje jedinicama, prvo Teritorijalne odbrane, gdje je formiran krizni štab u kojem je bio sve dok se nisu transformirale te jedinice u jedinice Armije RBiH. Nakon toga je bio na čelu saniteta Druge viteške brigade i učestvovao u prvim bitkama na Žuči. Nakon toga, odlučio je da svoje hirurško iskustvo koristi u bolnici.

“Dolazim u ovu bolnicu, gdje sam od 1992. godine stalni uposlenik. Tu sam bio sve vrijeme rata. Bio sam i u sastavu hirurškog bataljona Prvog korpusa Armije BiH i u skladu sa njihovim potrebama, izlazili smo i van Sarajeva. Regrutovali su ljude koji su im bili potrebni na terenu. Jedno vrijeme sam proveo u okolini Sarajeva gdje smo radili u potpuno improvizovanim uslovima. To su vam bile daščare u planini gdje smo mi donijeli neku improvizovanu aparaturu, anesteziološki aparat, napravili operacionu salu i, moram vam reći, da je to funkcioniralo”, ispričao je Bašić.

Improvizovane ambulante su bile udaljene od grada jer su na taj način smanjivali stopu smrtnosti, jer je trebalo vremena da bi se pacijent prevezao do neke bolnice.

“Onda, kada nismo bili tu, mislim da sve kolege koje su radile sa mnom, radili smo na svojim radnim mjestima u bolnicama”, kazao je Bašić. Ranjenike su smještali na različitim mjestima, gdje god je bilo mjesta za njih. Pritom su, naglasio je Bašić, pazili da pacijenti, koliko-toliko budu sigurni.

U vrijeme eksplozije granate na pijaci Markale, dr. Bašić se zatekao u dežuri u bolnici.

“Bio sam u bolnici tog dana. Normalno smo radili. Oko podneva čulo se nekoliko granata. Nakon dvije godine rata, kada bi se čulo samo nekoliko eksplozija granata, odmah bismo počeli strepiti, jer znali smo da je to najopasnije. Ljudi su morali živjeti u Sarajevu, morali otići po vodu, da donesu drva… I kada padnu te iznenadne granate, onda je bilo najviše mrtvih i ranjenih. Vrlo brzo nakon toga, čule su se sirene, auta, vrisak, plač, deranje, jedan opšti haos”, prisjetio se Bašić.

Nedugo nakon eksplozija, prvi automobili sa ranjenicima su počeli pristizati u bolnički Urgentni centar: “U tom trenutku sam vidio razne aute, vidio sam u gepeku nekadašnjeg ‘stojadina’ dva-tri ranjenika. Zapamtio sam i da iz tog gepeka visi ranjena noga, sa prelomom kosti, curi krv… Ljudi izvlače te ranjenike. Primijetio sam i jedan stari kombi, nisam ni znao da se to još može voziti, ljudi u dekama iznose ranjenike, svi pomažu… Mi smo se odmah morali organizovati”, prisjetio se Bašić.

On je bio zadužen za trijažu ranjenih, a to nije ni malo lak posao.

“Kod dolaska je već dvoje ljudi bilo mrtvo. Zatim dvoje ili troje je također došlo u vrlo teškom stanju i vrlo brzo su preminuli”, kazao je Bašić.

U razgovoru za Anadolu Agency, dr. Bašić prisjetio se i dva slučaja tog 5. februara 1994. godine koja su mu ostala duboko urezana u sjećanje.

Cijeli dan i noć operirali ranjene

“Ušao sam u prostoriju i vidio ženu koja u desnoj ruci drži telefon, a iz lijeve ruke se cijedi krv i lijeva podlaktica je gotovo do pola presječena. Pitao sam je šta radi, a ona je kazala da mora javiti kući da je živa. To je nevjerovatno. Drugi slučaj su dva ranjenika koja su ležala na podu u hodniku, i jedan jako jauče, a drugi je miran. Iz iskustva sam znao da bi možda prvo trebalo pomoći ovom koji je tih, jer je možda u šoku. Prišao sam mu i pitao gdje je ranjen na šta je on odgovorio da će biti dobro, da pomognem čovjeku do njega, jer njega jako boli. Vidite kakva je to bila solidarnost”, istakao je Bašić.

Nakon što su zbrinuli sve ranjenike, otvorili sve operacione sale koje su mogli otvoriti, iz kojih je sutradan u ranim jutarnjim satima izašao i, kako je kazao, nije znao gdje će.

“Toliko sam bio prazan, emotivno istrošen… Imao sam tijelo koje je hodalo, ali nisam imao nikakav osjećaj, samo praznina u dnu duše. Razmišljao sam zašto nam to treba, zašto ti ljudi, zašto dijete koje je samo prolazilo pored tog mjesta… Nisam mogao ništa sebi da objasnim. To je osjećanje koje ni dan-danas ne mogu sebi da objasnim. U tom trenutku samo razmišljate kako da pomognete ljudima”, naglasio je Bašić.

Tog dana je u tadašnju Vojnu bolnicu bolnicu dovezeno više od 60 ranjenih ljudi, a od tog broja je bitku za život izgubilo oko petero.

“U Sarajevu tada nisu radila sredstva javnog prevoza, ali kada smo ujutro sve sumirali i okrenuli se oko sebe, vidjeli smo da su došli svi ljekari, specijalisti, medicinske sestre, vozači… Nikoga nije trebalo zvati. Svi smo bili tu. Kada smo ujutro pili nešto poput kafe, svi smo bili mirni i svako je bio zadubljen u svoje misli. Tek nakon par dana smo mogli trezvenije razgovarati”, prisjetio se Bašić za Sarajevo kobnog dana od prije 22 godine.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.