28. jula 1994. godine u najtežim danima za građane glavnog grada BiH u njegovom višestoljećnjem postojanju 58 građana Sarajeva – intelektualaca, pozorišnih, likovnih i književnih uposlenika, vojnika i policajaca i običnih građana formiralo je Fondaciju/Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“, s misijom djeca žrtava rata-naša trajna briga.

To je krucijalna vizija koja je razaznala suštinske posljedica rata – razaranja obrazovnih institucija i urušavanje sistema edukacije.

Ovo udruženje svoju misiju provodi već 22 godinu. Gosti u studiju N1 bili su Jovan Divjak, direktor Udruženja Obrazovanje gradi BiH, Melina Dželović volonter i stipendista u udruženju i Mersiha Turundija PR i projekt menadžer udruženja.

U dvadeset godina rada Udruženja, nebrojeno mnogo puta, potvrdilo je i višestruko opravdalo postojanje organizacije koja se od organizacijske strukture, radnog osoblja, donatora, članova i prijatelja posvetila najhumanijem poslu – pružena ruka djeci žrtava rata, invalidnoj i talentovanoj djeci, djeci romske nacionalne manjine i onoj u socijalnim potrebama.

Udruženje – otvorenih vrata, u potpunosti je ostvarilo osnovni dio misije – prvo moralna, a zatim materijalna podrška korisnicima.

“To je misija, i osnova našeg postojanja”, kazao je Divajk u uvodu, sa akcentom da je Udruženje proširilo djelatnost na sve one kojima je to neophodno. “Brojni ljudi su to prepoznali i radimo s ciljem da svake godine budemo sve bolji”, kazao je popularni čika Jovo.

Turundija je kazala da je sa radom počela kao stipendista volonter, te da joj ovo Udruženje daje šansu da nauči nešto.

“Krenula sam od početka i satisfakcija je kada vidite šta ste postigli sa projektima”.

Posebnu važnost istakla je na projektu koji je imao za cilj prevazilaženje posttraumatskoog poremećaja kod majki koje su tokom rata ostale same sa djecom. Misija je bila pomoći im da prebrode traume.

“Majke su bile iz Sarajeva i Visokog. Kada vidite da su tugovale, isplakale se i nastavile sa životom posvetivši se sebi – vidite i koliko ih je to promijenilo. Nešto im se novo dešava u životu i satisfakcija je da ste uspjeli nekome pomoći”, pojasnila je.

Melina Dželović je 2007. godine postala stipendista i nije bila upućena u rad Udruženja na početku.

“U prvoj godini postojali su razni projekti, aktivnosti i radionice. Bila sam radoznala i postala sam član grupe. I mama i ja. Učestvovali smo na projektima, jedan smo čak i osmislili. Kako svake godine kampujemo na Boračkom jezeru sa Udruženjem napravili smo mini projekat o inkluziji sa edukacijskim i zabavnim programom, i to mi je bio prvi samostalni projekat”, kazala je.

Društvo ne shvata važnost stipendiranja

Jovan Divjak je s druge strane istakao njemu mnogo bitniju stranu udruženja.

“Vrijednije je što smo porodica. Pokušavamo da kod te djece razvijemo odnos prema porodici. Mi to radimo 22 godine, a u tom periodu je više od 54.000 djece dobilo neki vid pomoći. To je kontinuitet”, kaže.

“Što je jako značajno, već 18 godina u te aktivnosti uključujemo pojedince, grupe, preduzeća. Otkupom kalendara koje rade osnovci pokazuje se i interes drugih građana”, pojašnjava Divjak.

Zahvalio se svakom pojedincu koji je bio član Udruženja.

“Da toga nema, ne bi bilo ni ovakvih rezultata. Trenutno se broj stipendija smanjuje jer jedan dio članova društva ne shvata važnost ovog tipa stipendiranja”.

“Ponosni smo što 11 godina stipendiramo djecu romske nacionalne manjine i to su nam uspjesi na kojima ne spavamo, nego ih planiramo proširiti”.

Istakao je razočarenje jedim dijelom akademske zajednice, gdje je kako kaže poslao 450 pisama da se učlane u Udruženje i promovišu njihov rad.

Kandidati za Šestoaprilsku nagradu

“Samo četvorica su postali članovi. Nema odnosa prema drugim, nema filantropije. A mi to želimo razviti kod djece”, kazao je za N1 Jovan Divjak.

Turundija i Dželović su kazale da im je čast biti dio organizacije koja je kandidat za Šestoaprilsku nagradu i da to mnogo znači.

“Mislim da je cijela BiH upoznata sa radom Udruženja i na neki svoj način zahvalna, te se odužuje na način na koji to može kandidaturom za ovu nagradu”, rekla je Dželović.

Obje su rekle da ih je članstvo u udruženju mnogo pripremilo za profesionalni život, te da su mnogo profitirale ne samo finansijski, nego na svim drugim poljima.

Istakle su i činjenicu da mlade ljude sve manje zanima aktivizam i volonterizam, jer ne shvataju važnost da mnoge stvari ne mogu naučiti u školi.

“Malo su razmaženi, malo ucjenjuju majke. Sve manje je onih koji žele s nama na Boračko, ali kada se ide u inostranstvo onda bi svi išli. Stipendisti moraju prodati 50 kalendara, jer ih želimo naučiti da zarade sebi. Neki to odbijaju, iako njima ostaje novac. Jedan dio njih konkuriše za stipendije na dva ili tri mjesta, onda dolazi do ljutnje. Udruženje nije banka, nego porodica koja vas uči stvari koje ne možete naučiti nigdje drugo”, kazao je Divjak na koncu gostovanja u Novom danu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.