Stručnjak u oblasti imunizacije sa više od 20 godina iskustva, uključujući Regionalni ured UNICEF-a u Genevi za Centralnu i Istočnu Evropu i Centralnu Aziju i centralni ured u New Yorku bio je član globanog koordinacionog tijela za finansiranje vakcinacije i podršku zdravstvenim sistemima od 2008 do 2013.

Nakon provedene dvije sedmice u Bosni i Hercegovini, kako biste ukratko ocijenili sistem zadužen za sprovedbu imunizacije djece?

Sistem imunizacije je “kičma” javnog zdravstva u oba entiteta i u distriktu Brčko. Program okuplja desetine, ako ne i stotine hiljada gradađana BH – roditelja, djece, pedijatara, epidemiologa, medicinskih sestara, te nastavnika i socijalnih radnika na jednom zadatku – da svako dijete, u svakom mjestu u BH dobije – u pravo vrijeme – efikasnu i dugotrajnu zaštitu od opasnih i smrtonosnih zaraznih bolesti. Ta zaštita se dobija vakcinacijom. Ono što posebno raduje danas je jak tim posvećenih i stručnih ljudi na čelu programa – te podrška koju oni imaju od strane Instituta i Zavoda za javno zdravlje i Ministarstava zdravlja. Ta podrška je neobično važna, jer najgore za program rutinske vakcinacije je da postane “rutina” – važno je da “momenti” kao ovaj ovih dana, unesu inovacije, osvježenje i novu dinamiku u program.

Ljekari u BiH i sistem javnog zdravstva uz vašu pomoć pripremaju Akcioni plan za unapređenje imunizacije u BiH. Možete li navesti njegove najvažnije tačke bitne za javnost?

Da pojasnim našu ulogu – svi elementi programa su već u praksi jer su programi u BiH u najvećoj mjeri usaglašeni sa Evropskim akcionim planom za vakcinacije do 2020. Naš zadatak je da – zajedno sa drugim partnerima – “presložimo kockice” da bi što bolje iskoristili trenutnu političku i drugu podršku programu da bi zakoračili u budućnost lakšim i sigurnijim korakom. Širenje partnerstva je naš cilj – okupiti sto veću podršku programu – uključujući lokalne zajednice, roditelje, udruženja, medije, ali i privatni sektor i međunarodne partnere – da svi dobiju svojih “pet minuta” i odigraju svoju ulogu na najbolji mogući način.

Smatrate li da su nabavka vakcina i redovno snadbijevanje posebni izazovi za bh. zdravstvo i svijet općenito? Kako odgovoriti na ove izazove?

To je ključni izazov, ne samo za BiH, nego za sve zemlje u regionu. Globalno tržiste vakcinama se u posljednjih desetak godina promijenilo iz korijena, mnogi tradicionalni snabdjevači su ugasili proizvodnju ili se prebacili na proizvode koji donose veći profit. Na sreću, dolaze drugi koji bi mogli obezbijediti sigurno snabdijevanje, na dužu stazu i po povoljnim cjenama. Ta tranzicija tržišta je bila predmet naših razgovora proteklih dana. UNICEF je najveći svjetski “kupac” vakcina i zajedno sa WHO ima potpuni pregled nad svjetskim tržištem vakcinama – mi smo podijelili naša saznanja i savjete sa domaćim parterima da bi oni mogli da se što bolje pripreme za borbu na tržištu. U tim pripremama, dugoročno planiranje potreba u vakcinama, obezbjeđivanje redovnih budžeta i pravovremeno i po mogućnosti, višegodisnje ugovaranje sa proizvođačima je ključ uspjeha. Vakcine su poseban proizvod – za razliku od drugih lijekova, vakcine su se uvijek proizvodile za unaprijed poznatog kupca i proizvodnja se ugovarala godinama unaprijed. BH je ove godine ušla u taj ciklus nabavke i ugovaranja i sa dobrim planiranjem u budućnosti, trebali bi da imamo redovno i sigurno snabdijevanje ubuduće.

Kakve su osnovne razlike imunizacije djece u razvijenim zemljama i u BiH?

Što se tiče osnovnog programa vakcinacije protiv nekih desetak zaraznih bolesti, razlike nema. U nekim razvijenim zemljama su u upotrebi vakcine protiv nekih bolesti koje jos nisu uvedene u program redovne vakcinacije u BiH, ali se nadamo da će iI to desiti uskoro. Mislim na vakcine protiv Pneumokoka – uzročnika upala pluća i drugih respiratornih infekcija, vakcinu protiv Rota virusa koji izaziva dijareju kod djece, kao i vakcinu protiv virusa koji izaziva rak grlića materice. Te vakcine su ranije bile skupe i nedostupne, međutim sada je otvorena mogućnost nabavke preko GAVI Alijanse po povoljnim uslovima. Odluka o uvođenju vakcina nije jednostavna, treba izvagati sve faktore, i siguran sam da će lokalni parteri da posvete neophodnu pažnju u procesu uvođenja novih vakcina.

Svjedoci smo čestih upita roditelja o kvalitetu vakcina i njihove skepse u pogledu kvaliteta vakcina koje se koriste u BiH. Smatrate li da su kontrole i procesi nabavke vakcina u BiH na zadovoljavajućem nivou?

Proces registracije i kontole vakcina koji vodi Agencija za lijekove BiH, je potpuno usaglašen sa evropskim standardima i nije moguće da vakcina neodgovarajućeg kvaliteta uđe na tržište BiH. Vakcine su inače proizvod kod koga su kvalitet i kontrola kvaliteta na prvom mjestu. Proizvodnja jedne doze traje i do 24 mjeseca a od toga, 70 posto vremena prođe u kontroli kvaliteta na raznim nivoima. Dakle, sve vakcine koje su redovno u programu su kontrolisanog kvaliteta i diskusije o tome koja firma ili koja zemlja proizvođač ima bolju vakcinu su samo “tvrđenje pazara” od strane grupa koje mogu imati direktan interes. Osim sto je važno imati kontrolu kvaliteta na nivou zemlje, prilikom uvoza, važno je i održati kvalitet vakcine i odgovarajuće temperaturne uslove čuvanja sve do momenta kad se vakcine daju djeci – što je redovna praksa u BiH koja je pod stalnim nadzorom odgovarajućih organa.

Kada se govori o vrsti vakcina koje se ovdje koriste, dosta roditelja postavlja pitanja o razlici celularne i acelularne vakcine protiv pertusisa – velikog kašlja. Kakve su preporuke i iskustva u svijetu?

Svaka vakcina, pa i vakcina protiv pertusisa – velikog kašlja ili hripavca – koja se koristila u svijetu više od 70 godina ima određene nuspojave – koje su poznate i koje prolaze bez posljedica po djecu. Posljednjih godina, u okviru kombinovanih vakcina, davala se nova vakcina protiv pertusisa (acelulalrna) koja je svela te nuspojave na jos niži nivo. Međutim, ispostavilo se da ta vakcina nije davala dovoljno “jaku” zaštitu od bolesti, te je bilo neophodno da se uvedu česte revakcinacije. Na sve to, ta vakcina je često bila neredovna i nedostupna na tržištu, tako da je dolazilo do prekida u porcesu vakcinacije, te kao posljedice toga, povratka bolesti. Septembra 2015. je globano savjetodavno tijelo Svjetske zdravstvene organizacije donijelo detaljnu preporuku o upotrebi obje vakcine – koji se sada razmatra i u BH. Mislim da je važno da obje vakcine ostanu u upotrebi u BH i da doktori imaju priliku da na osnovu najboljih znanja upotrebe jednu ili drugu.

Na osnovu iskustva iz Ukrajine sa nedavnom pojavom polio virusa i nakon analize stanja u BiH, možete li procijeniti koliki je rizik za djecu u BiH? Trebamo li biti zabrinuti?

Svaki slučaj epidemije dječije paralize je razlog za brigu. Pogotovo ako znamo da je region u kome je izbio virus u Ukrajini, geografski skoro bliži Sarajevu nego Kijevu. Razgovarali smo sa kolegama kako podići obuhvat vakcinama protiv polija da bi se rizik od importacije virusa smanjio, te kako unaprijediti sistem nadzora nad virusom polija na teritoriji BiH da bi osigurali status zemlje slobodne od polio virusa koji smo izborili 2002. Lekcije iz Ukrajine su vrlo poučne za sve zemlje Evropskog regiona, pa i za nas.

Ove godine cijeli svijet mijenja vakcinu protiv dječije paralize? Šta nije bilo u redu sa tom vakcinom?

Sa vakcinom je sve u redu – dapače, promjena vakcine je dio obećanja datog još prije skoro 30 godina kada se krenulo u iskorjenjivanje polija. Tada se započelo iskorjenjivanje polija sa oralnom vakcinom koja je u sebi sadržavala tri tipa virusa polija – kako je danas jedan od tri tipa iskorijenjen sa planete Zemlje, nema potrebe da ga više koristimo u vakcini. Kad iskorijenimo i ostala dva, neće biti potrebe za vakcinom uopšte. Nadam se da će taj trenutak doći vrlo skoro. Do tada će se u BiH, kao i u ostaku Evrope, koristiti vakcina protiv polija koja je dio petovalentne vakcine, kao i oralna (kapi) vakcina koje se koristila godinama unazad, ali sada sa dva, umjesto kao do sada, tri tipa polio virusa.

Kako komentarišete zahtjeve roditelja da im se prizna pravo da odbiju primiti vakcine? Koliko je ovaj trend u porastu u razvijenim zemljama?

Roditelji imaju pravo da dobiju odgovor na svako pitanje o vakcinama ali i obavezu da dovedu djecu na vakcinaciju. Dati odluku roditeljima da odlučuju da li će njihovo dijete, ili neko drugo dijete oboljeti zbog toga što su oni odbili vakcinu nikako nije u najboljem interesu djeteta. To je nedavno potvrđeno i u Vrhovnom sudu SAD ali i u našem okruženju, u Hrvatskoj. Međutim, ne treba kriviti roditelje – oni su izloženi svim vrstama dezinformacija o vakcinama tako da oni donose odluke o odbijanju vakcine pod pritiskom onih čiji inters se kosi sa interesom njihove djece.

Kakva je uloga i zadatak pedijatara? Da li su pedijatri u našoj zemlji spremni odgovoriti na ovaj izazov?

I pedijatri su se našli u “neobranom grožđu” jer nisu obučeni, a ponekad ni dovoljno motivisani da se izbore sa predrasudama roditelja i društvenih mreža. Važno je da se pedijatrima omogući pristup svim informacijama o vakcinama iz nezavisnih izvora, te da se oni obuče i motivišu da razgovaraju i “ubjeđuju roditelje”. Ostali zdravstveni radnici, insituticije i mediji imaju jednako važnu ulogu u sprečavanju odbijanja. Vakcinacija u BiH je obavezna – kao i u velikom broju zemalja u Evropi – ali niko ne želi da se ta obaveznost zasniva na sudskim odlukama, nego na dijalogu i kroz povjerenje između roditelja i pedijatra. Pedijatri su ti na koje se roditelji oslanjaju i kojima najviše vjeruju kada se radi o bilo kom pitanju vezanom za zdravlje njihove djece, prenosi portal zasvakodijete.ba.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.