Nakon kraće bolesti u Bijeljini je danas preminuo Lazar Manojlović,učitelj koji je tokom rata spašavao Bošnjake u logoru Batković kod Bijeljine. Manojlović je dobitnik velikog svjetskog priznanja Pravednik svijeta.
Njegov tekst o Srebrenici “Stid me” odjeknuo je kao da “dolazi s drugog svijeta”…
“I nakon deset godina, od kraja bosanskohercegovačkog vjersko-zvjerskog pokolja, nemam mira ni u javi ni u snu. Svuda susrećem te ljudske aveti. I na ulici, i na novinskim stranicama i na tv kanalima. Još šetaju. Još su na slobodi. I tvorci politike zla i crnomantijaši, koji su to zlo javno blagoslovili. U ime Boga. Boga Marsa i Aresa. Jedna strana straha su ti, tu pored nas, nekadašnji članovi eskadrona smrti, a kontejnerski otpad. Druga strana su crnomantijaši, koji su držeći Jevanđelje u jednoj ruci i bosiok u drugoj, blagosiljali ubice uz poklič:
VEZANA VIJEST
– Bog čuva Srbe! Idemo na Brčko, na Srebrenicu, na… A gazili su i Jevanđelje, i oltar i vjeru. Odlično su se uvezali, zvjeri, koji su činili zvjerstva nad ljudima i ljudskim, i božiji izaslanici koji su to blagoslovili i blagosiljali.
Evo, petnaesta godina kako mi se vrti u mozgu slika paljanskog vjerinjaka, pandorine kutije, polpotovskih polja smrti, malajskog ludila, resantimana.
Petnaest godina iste stranke, koje su gurnule građane u smrt, i dalje vladaju, a boluju od šovinističke groznice, stranačkog bjesnila i domaćeg ludila, a podržava ih rulja, kal. Kako živjeti u tom i takvom okruženju i pod ovim nebom?
A na sve to dođe dokumentarac o ”Škorpionima”. Zvjeri, u ljudskom liku, lišeni i pameti i časti, i svega što je ljudsko. Ubijaju mladiće iz bijesa i zabave. Na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, na monstrouzan način, u julu 1995. godine. Oduzimaju živote šestorici mladića, djece, Muslimana. Sve to u ime srpstva, vjere. I još se uslikali za uspomenu i dugo sjećanje. Trebao srpskim zvijerima dokumentarac o junaštvu na kraju 20. vijeka. Po naučnoj odrednici to su mladići, a po ljudskom i roditeljskom shvatanju to su još djeca koja nisu ni okusila života, a odoše iz života. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija. A pjesnik, Milan Nenadić, 2002, kao da je ovaj film gledao, zapisa i ovo:
…
Od čega globus beži,
čega se kultura srami
time se ponose Srbi
i čude što su sami.
…
Stid me što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu.
Stid me što, još uvijek i nakon svega, mnoštvo VELIKIH SRBA, i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zločin svjetskih razmjera načinjen u Srebrenici. I što pokušavaju, taj KRVAVI SRPSKI CUNAMI, da porede i pravdaju sa drugim zločinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u oči i da ne pravdaju svoje zlo tuđim. Srbi, u tim brdima srebreničkih žrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i da, na tom besprimjernom istrebljenju jednog naroda, ostanu vječno zamišljeni, jer i Srebrenica će ostati vječni srpski holokaust.
I pucanj u jedno ljudsko biće je zločin i kažnjava se, jer to je pucanj u čovječanstvo. Jer, svaka nasilna smrt umanjuje ljudski rod i čovječanstvo uopšte.
Balkanski monstrumi. Paljanski zvjerinjak Crnomantijaši koji sve to blagosiljaju pod parolom: – Bog čuva Srbe!… Jadan im Bog i majka koja ih je rodila.
Stid me!
Uzimam ”Anatomiju ljudske destruktivnosti”, Eriha Froma, gdje lijepo piše: ”(…) da je čovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju. (…)”. Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpanze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi ”ubojica”.
Tako kaže svjestski naučnik. A zaključak je da je čovjek gori od životinja kada postane sam životinja, kad postane destruktivan.
Otuda je i mogla da se rodi crnohumorna anegdota u Bosni i Hercegovini, 1992. godine: – Kad životinja glumi čovjeka to je BASNA, a kad čovjek glumi životinju to je BOSNA.
Stid me!
Kako su riječi male u opisu zla. Velikog zla. Bosanskohercegovačkog, a u njoj Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko biće, opet mladići i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo je 64, među kojima je 14 djece. Nikad kraja žrtvama ljudskog zvjerinjaka.
Stid me!
A veliki srpski naučnik i književnik, Milan Kašanin, ostavio je zapisane i ove redove: ”(…) Što istorija duže traje i što duže živim, sve više se divim onom što čovek zna da stvori i sve više grozim onog što ume on da počini. Nikad čovek nije bio takav duh kao za moga života i nikad takav zver. (…)”
Stid me!
Opet Desanka Maksimović. Krvava bajka. Zemlja seljaka. Brdoviti Balkan.
Stid me!
Deset godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici (11. jula 1995. – 11. jula 2005.). U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasijanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.
Stid me!”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
