Akademik i književnik, član Akademije nauka i umjetnosti BiH, prvi predsjednik PEN centra, nekadašnji direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, prošlogodišnji kandidat za Nobelovu nagradu, te dobitnik brojnih nagrada i priznanja, profesor emeritus Tvrtko Kulenović, bio je gost emisije N1 na 1.
Dvije ključne riječi izuzetno bogate Kulenovićeve biografije bile bi književnost i putovanja. No, zbog prirode svoje bolesti, zadnju deceniju je uglavnom izolovan iz javnog i društvenog života. Kulenovićevo pisanje uvijek počinje iz “autorskog ja”, te smo ga pitali koliko mu je vlastita bolest zanimljiva kao književna tema.
“Meni nije zanimljiva, zato što ima puno knjiga o bolesti i ne znam šta bih pisao o tome. Svuda sam ja ja, ali sam okrenut drugima, te mi je smiješno da pišem o bolesti. Napisao sam knjigu o tome, Istoriju bolesti, ali ona je knjiga o bolesti moje supruge. Ni tada me nije zanimala sama bolest, nego grozna situacija o kojoj se sve to dešavalo, odnosno rat.”
Kao najveću dijagnozu društva, Kulenović vidi “amerikanizam”. To ja, kaže, bolest, u kojoj se životu okreće kao prema gladijatorskoj areni.
“Mi vidimo da se naše društvo sve više okreće životu kao gladijatorskoj areni. Ko pobijedi, on se slavi ili slavi sam sebe, ali se proslavlja pomoću novaca.”
Tvrtko Kulenović je glavni protagonist postmoderne književnosti u Bosni i Hercegovini. Francuski filozof
Jean-François Lyotard definisao je stanje postmoderne kao kraj svih “velikih priča”, kakva je, između ostalog, fašizam. Pitali smo Kulenovića kako to da je “velika priča” nemoguća u romanu, a na Balkanu ipak još postoji.
“Kraj velikih priča je došao sa krajem komunizma. Ako hoćete, sa krajem nacizma ili fašizma u Italiji. Ali, naš komunizam nije bio takav da bi se neko trebao njega bojati. Nismo ni imali veliku priču. Naša priča bila je da slavimo druga Tita, ali velikih priča nismo imali. Lyotard je imao pravo – kraj velikih priča je došao, ali mene više zanima šta je došlo umjesto toga.”
“Još vjerujem u evropske intergracije. One su dobra epizoda, ali ipak samo epizoda. Opšti plan onoga što se događa u svijetu mnogo je širi od onoga što se događa u Evropi.”
Pitali smo Kulenovića da prokomentariše napad na novinarku i snimatelja N1, prilikom okupljanja pripadnika Ravnogorskog pokreta.
“Nije kraj nacionalnim politikama. Mi smo uspjeli od rata naovamo to stanje malo popraviti. Te politike se uvlače u običnog čovjeka možda više nego što je to bilo u ratu. Potpuno besmislena vjera u naciju opstaje. Moja ideja je da se ta vjera hrani pričom, od usta do usta, u porodici. Vodeći naši nacionalisti, Karadžić i drugi, bili su porodično četnici. Njegov otac je bio četnik. Mislim da je toga bilo i kod Krajišnika. To je nešto vrlo moćno – sjećanje na oca koji je bio takav kakav je. Sjećanje na oca kod svih ljudi je mučna i važna stvar, ali tu je krenulo u tom pravcu.”
Kulenović je uz estetsku dimenziju umjetnosti uvijek naglašavao i onu etičku, te smo ga pitali da li su naučnici, akademici i umjetnici dovoljno angažovani u smislu borbe protiv nacionalnih ideologija:
“Danas, mislim da ne. U ratu je bio angažovan samo onaj ko je ostao. Danas, dvadeset godina nakon rata, došlo je doba u kojem svako okopava svoju bašticu i bavi se sobom. To je vodeća psihologija kod boljih ljudi, koji nisu zareženi nacionalizmom i gledaju svoja posla.”
“Pojedini intelektualci su odgovorni, a kod pravih intelektualaca je pitanje u kojem pravcu će se usmjeriti ta odgovornost. Pisac ima više odgovornosti. Nije njegova primarna zadaća se bavi borbom protiv nacionalizma. Mogao bi se isto tako boriti i protiv savremenog svijeta, sa liberalizmom. Kod pisca je osnovna odgovornost njegovo djelo.”
Tvrtko Kulenović je bio kolega Nikole Koljevića, šekspirologa i profesora na Odsjeku za komparativnu književnost. Za njega je napisao da je “naginjao Evropi”, ali da je tu Evropu “zamijenio desnicom”.
“Vrlo je teško reći šta se desilo u njegovom slučaju. Njemu je sin poginuo na skijanju u Austriji, to je bio užas. Ali, priča da je to bio uzrok njegovog pomijeranja sebe je glupa i apsurdna. Znam da je išao na neke sastanke, koji su se održavali u zgradi televizije. Vjerovatno je uživao u tome što je neko. Nije mu bilo dovoljno da bude neko kao profesor. Napisao je jednu dramu za koju se jako zalagao, ali nije baš bila visoko ocijenjena. To pokazuje da su njegove ambicije bile veće od profesorskih i književno-kritičkih. Onda je krenuo tamo gdje se ostvaruju najveće ambicije, a to je vlast.”
Pitali smo ga kako ga je pogodila lično, a kako profesionalno transformacija Nikole Koljevića.
“Tada je postojalo razmišljanje, da ako se čovjek okrene protiv njega, da se okrenuo protiv Srba. Na večer izbora, svi su mu aplaudirali, a ja sam rekao da mu to neću čestitati. Kada su Marku Vešoviću rekli da bi bio dobar profesor, on je odgovorio da ne zna čak ni razredom da vlada.“
“Najviše volim da vjerujem da se Nikola ubio iz poštenja. Jer, nemoguće da nije čuo, vidio i saznao šta se radi. Njega nije uznemirila srpska politika, nego je vidio zločine koji su se događali i koji su uglavnom poticali s te strane. Njegova ambicija je bila veoma zadovoljena. Na primjer, jako ga je cijenio Slobodan Milošević.”
O tome šta očekuje od presude Radovanu Karadžiću 24. marta, Kulenović je rekao:
“Očekujem da će biti veoma stroga, ali nisam siguran. Radovan je dozvoljavao da neke kriminalne ideje prođu. Ponekad su to bile ideje o malim stvarima, da treba nekoga streljati ili slično, ali to je dobrim dijelom od njega poticalo.”
Pitali smo ga da li smo i danas sigurni od političkih i psiholoških transformacija na tragu onih koje su se desile Karadžiću ili Koljeviću.
“Danas nemamo kud u sistemu liberalnog kapitalizma. To je dobra strana liberalnog kapitalizma. On razara svijet iznutra. A Karadžić je bio Lyotardova velika priča. To je bilo izvana i nasilu.”
Kulenović je prokomentarisao i politički centar u BiH i svijetu:
“Bojim se da nemamo ljevice. Ona je nestala i u svijetu. Pitanje je koliko je SPD u principu blizak ljevici. Male stranke moraju nestati. Tamo gdje je koncentracija jača to može uspjeti, a tamo gdje je broj manji ne može. Čini mi se da je tako u cijelom svijetu.”
“Ovu zemlju za 50 godina vidim isto kao i danas. Moguće je da ćemo ući u EU. Drugi su bili još gori – kao na primjer Rumunija ili Bugarska. To su zemlje koje je Evropa uzela kao svoj bedem, pošto su prije toga bile bedem Sovjetskog saveza. Znajući nas, ništa se neće promijeniti. Možda će biti malih koraka, ali ne vjerujem da će se nešto značajno promijeniti.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
