Prvi predsednik Republike Srpske Radovan Karadžić osuđen je jučer u Haškom tribunalu na 40 godina zatvora po 10 tačaka optužnice među kojima je snajperisanje Sarajlija i granatiranje opkoljenog Sarajeva.
Piše: Una Mesić
Dobro sam ušuškala u budžake podsvijesti tu godinu provedenu na Grbavici, pa i svih ostalih 1.000 dana u ratnom Sarajevu. Ko i Meša i ja sam se odlučila za ljubav. I za život. Kada sam već imala sreću preživjeti. Sve ono čemu su me kao djevojčicu učili, da samo postoje dobri i loši ljudi, dodatno je potvrđeno u ratu. Sve one druge podjele i dalje su u mom svijetu besmislene. Ne dam vam!
Moja porodica je imala sreću tih godinu dana Grbavice biti okružena nekim čestitim ljudima, koje bi današnji moćnici rado svrstali u tor. Neću zaboraviti te godine straha, ubistava, klanja, terora, silovanja, poniženja, maltretiranja, uništenog djetinjstva, rasturenih porodica i života, razorenih i spaljenih gradova, sela, zemlje.
VEZANE VIJESTI
Neću zaboraviti ni moj polomljeni Dunlop, jedino što je ostalo u tom stanu. Jednako, dok živim neću zaboraviti ni čika Mileta, koji krijući vlastitog sina od mobilizacije, spašava naše živote. Teta Miru i čika Jovana, dok spašavaju mog tatu od klanja. Dušku, koja mi krišom dopušta da vidim kako je tata živ u tom radnom vodu, nju koja mi kaže da mu donesem čaj, Dušku koja mi daje najljepše jabuke ikada. Radu koja me vodi na pijacu i šalje svoju Mariju da se igramo, ne bi li barem na tren zaboravile gdje živimo. Srđana, koji plačući govori svom najboljem drugu, mom tati, da mora na liniju i da će vrlo moguće ubiti rođenog brata koji se bori u Armiji BiH. Srđana koji nam krišom donosi hranu. Mi smo imali sreću poznavati ljude. Moje grbavičke komšije iz zgrade preko puta, nisu. Oni sretniji među nama su protjerani. Morali smo potpisati da se odričemo svega. Radovan bi vjerovatno rekao da je to bio dobrovoljni čin. Preselili smo, prosto jer je to bila naša želja.
Nekada ironija može biti ljekovita, ali večeras ne. Iako su odnijeli sve materijalno, ostali smo na okupu. Živi. Okrnjeni tim ratnim godinama, ali na okupu. Stotine hiljada nisu. Vratili smo se na Grbavicu, iz temelja obnovili materijalno, životi su nam ipak ostali okrnjeni tim ratnim godinama. Znam to kada nas iz sna probude mamini urlici. Znam, jer uhvatim tatin pogled kada prolazi pored MIS-a. Jednako znam i da smo imali sreće. Hiljade nisu. Danas je iz sehare podsvijesti izašla ta Grbavica.
Nemoć koju osjetiš pred ludilom, mržnjom i ljudskim zlom. Borim se da ne opsujem pravdu. Borim se da se lošom mišlju ne svrstam u isti koš sa onim koji nemaju ništa ljudsko u sebi. Zbog Mileta, Mire, Duške, Jovana, Rade, Srđana. Zbog ljudi. Zbog ljudskosti. Odveć smo kao ljudi zastranili, pa ne moram još i ja doprinositi. Pravda je svakako odavno na licitaciji ko kakva jeftina mlada. Za groš i ko više da. Ljudski životi na berzi bjelosvjetskih moćnika odavno ne vrijede isto. Iako bih najradije opsovala, biram život. Onaj u kojem ti mirna savjest dopušta da zaspiš. Onaj u kojem si čovjek. Onaj u kojem dijeliš ljude samo na dobre i loše. Nadajući se da je na ovom svijetu ipak više ovih prvih.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
