Radovana Karadžića Haško tužilaštvo tereti za terorisanje civila u opkoljenom Sarajevu koje je trajalo više od 1.400 dana. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je oko 12.000 ljudi, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno. Prosječno je na grad padalo 329 granata dnevno. Ispaljene su da bi zapalile i uništile.

Urbicid je zločin koji se ogleda u sistematskom rušenju urbanih, odnosno gradskih područja.

“Ko pali knjige, palit će i ljude” – tako je napisao u maju ‘33. njemački pisac Tomas Man. Noć 25. na 26. august 1992. i prvi dio proročanstva ostvaruje se u plamenu sarajevske Vijećnice.

Duško Toholj još sanja kako gori Vijećnica. Budi ga, kaže, supruga, dok u sred košmara viče “stani”. Pola vijeka ulazio je u Vijećnicu kao bibliotekar. Dvadesetšestog augusta ušao je kao spasilac jednog od najznačajnijih objekata pseudomaurske arhitekture na Balkanu.

“U jutro 26. sam čuo kako komšija komšiju zove sa balkona. Kaže: ‘Gdje Dule, evo mu Vijećnica gori!?’ A ja sam mislio da možda gori kesa, ili da se zafrkavaju“, prisjeća se Duško Toholj, nekadašnji bibliotekar u Vijećnici.

Vatra je bila brza, a blago brojno.

“Bila je zajednica jugoslovenskih biblioteka. Svaka nacionalna biblioteka slala je godišnji izvještaj. Posljednji koji sam poslao pred ‘91. godinu bilo je dva miliona i 223 hiljade komada”, dodaje Toholj.

“Želio sam da budem umnožen, kloniran, da bi stigao na sve strane“, priča Toholj.

“Institutu nije moguće bilo prići. Jer, u to vrijeme, pripadnici JNA bili su u Vojnoj bolnici i snajperskom vatrom držali ulaz Orijentalnog instituta na oku”, kazala je Amina Šiljak iz Orijentalnog instituta.

“Bilo nam je jasno da će jedan od prvih ciljeva u ovakvoj agresiji biti uništenje onoga što jeste historijski temelj”, dodala je Šiljak.

A u tom temelju spaljeno je: 5.263 rukopisna kodeksa, 30.000 arhivskih dokumenata, 10.000 knjiga, 50.000 časopisa. Najstariji spis je iz 11. stoljeća.

“Niti jedna institucija Bosne i Hercegovine nikada nije podigla tužbu protiv bilo kakve institucije, paravojnih ili vojnih formacija Jugoslavije, Republike Srpske, Srbije za ono što je učinjeno kulturi Bosne i Hercegovine”, komentarisala je Šiljak.

UNESCO je 1954. godine donio Konvenciju o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba. Kako je ovaj dokument potpisan 14. maja u Hagu, konvencija je nazvana Haška. Jedini problematičan termin je “vojna nužda”. Stav 2 člana 4 kaže da je razaranje opravdano u slučaju vojne nužde. Cijela Haška konvencija se inače pokazala nedjelotvorna. Njen amblem, plavi štit, trebao je označiti objekte koje je trebalo čuvati, ali upravo on bio je razlog rušenja takvih objekata.

“Raspravu o vojnoj nuždi i opravdanosti razaranja ste imali među sudijama Haškog tribunala kada se presuđivalo o zločinačkom poduhvatu u koji je bilo uključeno i razaranje kulturnog naslijeđa uključujući i Stari most u Mostaru. Predsjednik suda Antoinette je rekao: ‘Postojala je vojna nužda, most je trebao biti srušen'”, komentarisala je Amra Hadžimuhamedović, predsjednica Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika 2001-2016.

-Kameni prsten na Neretvi – djelo Hajrudina škole mimara Sinana, poznatog kao turski Michelangelo;
-Fočanska aladža, jedini primjer džamije dekorisane perzijskim stilom – rumi i kineskim stilom – hataj;
-Banjalučka Ferhadija – samo su neki od primjera spomenika srušenih do temelja, a razaranje spomenika više je od uništenja kamena.

“Katolička crkva u selu Sasi je srušena i u tom prostoru su pogubljeni vjernici. To identificiranje ljudi i prostora u kojem su se molili Bogu. Masovna grobnica sa ljudima koji su pogubljeni u Foči, protiv kojih je počinjen genocid, zatrpana je fragmentima Aladža džamije“, dodaje Hadžimuhamedović.

“Razaranju su bili sustavno izloženi sakralni objekti onih koji su se smatrali drugim”, kaže Hadžimuhamedović.

Ovi brojevi nisu svugdje ujednačeni, a odnose se na potpuno porušene islamske, katoličke i pravoslavne bogomolje.

Prema Zavodu za zaštitu spomenika FBiH, radi se o skoro 2.000 sakralnih objekata svih konfesija, i više od 1.200 drugih spomenika.

A o razanju kulturne baštine u Hagu svjedočio je i harvarški ekspert Andras Riedlmayer, te u svom izvještaju izdvaja između ostalog i izjavu Sime Drljače, bivšeg prijedorskog šefa policije: “Nemojte srušiti samo minaret džamije. Morate uništiti temelje, da ne mogu izgraditi drugu. Uradite to i poželjeće otići”.

Plamen koji je gutao knjige i ljude je isti. Iako je uništenje naslijeđa naličje uništenja čovjeka, ovo prvo prošlo je, uglavnom, nekažnjeno.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.