Žene širom Balkana vode bitku za ukidanje diskriminacije i ostvarivanje zakonskog prava da nasljeđuju imovinu.

Za vrijeme sukoba na Kosovu, Shyhrete Berisha je gledala kako srpski policajci ubijaju njenog supruga Nexhata i njihovo četvero djece.

Najmlađe dijete tada nije imalo ni dvije godine, a najstarije bi za dva mjeseca napunilo 16 godina. Shyhrete je pogođena u stomak. Pošto su pretpostavili da je mrtva, natovarili su je na kamion zajedno sa tijelima još oko 50 kosovskih Albanaca ubijenih 26. marta 1999. godine u Suvoj Reci, na jugozapadu Kosova.

Ona i dvoje njenih rođaka su jedini koji su preživjeli ovaj masakr, a izvukli su živu glavu tako što su skočili sa kamiona u pokretu.

U vrijeme kada se to dogodilo, Shyhrete je vjerovala da poslije gubitka supruga, dvije kćeri i dva sina više nema šta izgubiti. Međutim, u međuvremenu je izgubila i kuću u kojoj je živjela.

Kuća je pripadala njenom svekru. Poslije rata, svekrva joj je rekla: “Šta će tebi kuća? Svi su mrtvi. To je sada naša kuća.”

Njena priča je ekstreman primjer problema koji je prisutan širom Balkana, mada obično u manje dramatičnim oblicima – problem diskriminacije žena u ostavinskim postupcima.

U ovim patrijarhalnim društvima imovina i kapital se obično prenose na muške članove porodice, dok žene ostaju isključene unatoč tome što po zakonu imaju pravo na nasljedstvo, piše BIRN.

Otpo tradicionalista

Neki zvaničnici i aktivisti su pokušavali promijeniti takav stav kampanjama koje se organiziraju u javnosti, a i same žene se pred sudovima bore za svoja prava. Ipak, u tom procesu nailaze na snažan otpor tradicionalista, a dodatni problem je sporost preopterećenog sudskog sistema.

Shyhrete kaže da su muškarci iz porodice Berisha još 1997. godine napravili usmeni sporazum o podjeli porodične imovine. Nexhat je dobio dio velike kuće u kojoj je živio sa svojom porodicom. Njegov brat, i potom bratov sin, dobili su drugi dio kuće.

Međutim, kada se poslije rata vratila, Shyhrete je naišla na zaključana vrata. Muževljeva porodica je odbila predati joj ključeve.

“Samo sam željela da mi kažu da sam dobrodošla u svom domu“, prisjeća se sjedeći u kući svojih roditelja u Muštištu, selu u blizini Suve Reke.

Uz pomoć internacionalnih dobrotvornih organizacija, Shyhrete je upućena u inozemstvo na oporavak i tretman. Danas živi u Njemačkoj, ali ovog juna se vratila na Kosovo zbog postupka pred sudom u Suvoj Reci koji vodi radi povraćaja prava na kuću koju je napustila.

Shyhrete ima 52 godine, ali izgleda starije. Osmjehuje se dok opisuje vrijeme provedeno sa Nexhatom, ali osmijeh se ne zadržava na njenom licu. Živjeli su lijep život, kaže ona. Suprug je radio kao službenik u lokalnom kulturnom centru i naplaćivali su kiriju za male prodavnice u prizemlju kuće. Ona se brinula o djeci i domaćinstvu.

Iza njenih pokušaja da dobije nazad svoju kuću stoji dug i težak proces. Sudski postupak je započela još prije 12 godina, ali njen advokat se nije pojavljivao pred sudom, pa slučaj nije ni razmatran. Novi advokat, Ymer Koro, preuzeo je postupak u septembru 2012. godine.

Advokat Koro kaže da je zakon jasan – imovina koja je prenijeta na Shyhretinog supruga sada treba pripasti njoj. “Pošto je bila zakonito udata, ona ima puno pravo da naslijedi imovinu”, kaže advokat.

Porodica njenog supruga drugačije vidi ovaj problem. Njen djever Xhelal Berisha tvrdi da je imovina bila upisana kao vlasništvo njegovog oca. “Otac mi je ostavio imanje pisanim testamentom prije nego što je umro“, tvrdi on. Shyhrete i njen advokat tvrde da takav dokument uopće ne postoji.

U međuvremenu, ključeve kuće drži Xhelal Berisha. On naplaćuje i zakupninu za prodavnice u prizemlju. “Ja plaćam porez na imovinu i zato imam pravo na zakupninu”, kaže on. “Rekao sam Shyhrete: ‘Uvijek si dobrodošla kod nas.’ Ali ona odbija doći.”

Reklo bi se da je krajnje vrijeme da pravosudni sistem donese presudu. Međutim, Shaban Zeqiraj, nadležni sudija u sudu u Suvoj Reci, kaže da je “zatrpan sa 800 slučajeva”. Sud je konačno održao pripremno ročište u septembru, ali slučaj još nije riješen.

Koro priznaje da je sudski sistem na Kosovu opterećen ogromnim brojem neriješenih starih slučajeva, ali smatra da problem nije samo u tome. “Sudovi jesu preopterećeni, ali veći problem je u tome što zapravo ne žele primijeniti zakon”, kaže on.

Zakon protiv tradicije

Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine, poslije perioda strane administracije i nadzora koji je slijedio nakon zračne kampanje NATO snaga 1999., čime je okončana represivna srpska uprava na Kosovu.

Član 7 kosovskog ustava opisuje rodnu jednakost “kao fundamentalnu vrijednost za demokratski razvoj društva”.

Prema odredbama Zakona o nasljeđivanju i Porodičnog zakona, kada neka osoba umre, njena imovina se dijeli između članova porodice, pri čemu prioritet imaju supružnik i djeca. Ukoliko postoji pisani testament, takav dokument može isključiti članove porodice iz nasljeđivanja samo pod određenim, jasno definiranim uslovima, ali nijedan od tih uslova se ne odnosi na rodnu pripadnost.

Vlasti su sprovodile kampanje za promoviranje rodne ravnopravnosti, podstičući parove da se pobrinu da vlasništvo nad svojim domovima registriraju na oba imena. Međutim, u velikom broju slučajeva vlasništvo nad kućama se i dalje uopće ne registrira, a ako se to i učini, imovina se upisuje samo na ime muškarca.

U TV u okviru kampanje koju su vlasti pokrenule u septembru, uz podršku međunarodnih i lokalnih organizacija, prikazan je par mladih koji dijele komad torte, gledaju televiziju iz kreveta i zajedno kupuju kola, da bi konačno zajedno potpisali i vlasničke dokumente za svoju kuću.

 “Svoje voljene možete učiniti sretnim tako što ćete s njima sve podijeliti”, govori glas iz pozadine. “Imovina pripada oboma – registrirajte svoju zajedničku imovinu.”

“Imovina pripada muškarcima”

Ipak, stare tradicije teško odumiru. Mnogi i dalje vjeruju da se imovina treba prenositi muškom linijom, zajedno sa porodičnim prezimenom. Prema podacima Agencije za katastar, više od 79 posto imovine registrirane na Kosovu upisano je na muška imena.

U tradicionalnim zajednicama, sporovi oko imovine rješavaju se na skupovima najstarijih članova porodice, isključivo muškaraca, koji se u tom poslu oslanjaju na Kanon Leke Dukagjinija, zbirku tekstova drevnog albanskog običajnog prava.

Ali Pasoma (58 godina) predsjedava takvim skupovima za rješavanje sporova u gradu Vučitrnu, oko 25 kilometara udaljenom od Prištine.

“Imovina pripada muškarcima. Ako porodica nema sina, imovina se prenosi na najbliže muške rođake”, objašnjava Pasoma i poziva se na Kanon sjedeći u uredu elektrokompanije u kojoj radi kao portir.

Pasoma je pristao da se sastane sa novinarkom, ali pod uslovom da sastanku prisustvuje i njen muški kolega. Govori odsječno, dubokim glasom, obrve mu se spajaju u dubokoj koncentraciji, a pomicanje gustih debelih brkova naglašava svaku izgovorenu riječ.

“Ne mogu dati imovinu vlastite porodice mužu moje sestre – čovjeku koji nosi drugačije prezime. Ako im se desi nešto loše (sestri i njenom mužu), rado ću ih zaštititi i pozvati da žive u mojoj kući. Ali ako mi hoće oduzeti imovinu, onda nisu dobrodošli”, kaže on.

Istog dana Pasoma je predsjedavao porodičnom okupljanju na kojem su se dvoje mladih supružnika saglasili da se razdvoje, što je također dobra ilustracija patrijarhalne tradicije u ovoj zajednici. Svaku stranu u postupku zastupalo je po deset muškaraca, a odluku je konačno donijela grupa od još četiri muškarca.

Posljedice siromaštva

Ekonomski faktori također imaju određenu ulogu u isključivanju žena iz nasljedstva. Roditelji tradicionalno ostavljaju kuću najmlađem sinu, da se kuća i imanje ne bi dijelili. Podrazumijeva se da će o ostarjelim roditeljima brinuti porodica onog sina koji je naslijedio kuću.

U jednoj od najsiromašnijih zemalja u Evropi, gdje oko 30 posto stanovništva preživljava sa manje od dva eura dnevno, takvom praksom zapravo se nadomješta funkcija državnog sistema brige o starima, koji na Kosovu gotovo da i ne postoji.

Valbona Salihu, izvršna direktorica grupe Norma, organizacije koja se bori za prava žena na Kosovu, otkrila je slučajeve u kojima su porodice, prilikom prijavljivanja smrti svog člana, brisale žene sa spiska nasljednika – u pokušaju da se tradicionalna praksa održi u životu.

Neke žene i same odbijaju iskoristiti pravo na nasljeđivanje imovine, koje po zakonu pripada svim osobama iz nasljednog reda.

Čak i kada sud donese odluku kojom se potvrđuje pravo žene na nasljedstvo, činjenice života u ovakvom okruženju često onemogućuju njeno sprovođenje.

Suprug jedne tridesetogodišnje žene nastanjene na sjeveru Kosova umro je prije dvije godine od srčanog udara. Sud je donio odluku kojom je ona proglašena zakonskim nasljednikom stana koji je bio registriran na ime supruga, objasnila nam je pošto je pristala govoriti pod uslovom da ne navodimo njeno pravo ime.

Prodaja ili davanje stana u zakup osiguralo bi joj prihode koji su joj prijeko potrebni. Ali roditelji njenog pokojnog muža odbijaju se povinovati sudskoj odluci. Oni i dalje žive u istom stanu, dok ona odgaja dvoje djece u stanu koji je iznajmila.

Čitav niz institucija na Kosovu radi na zaštiti prava žena, uključujući Agenciju za rodnu jednakost, koja ima 17 zaposlenih, kao i Pravosudno vijeće Kosova. Ipak, nijedno od ovih tijela nije nam moglo dostaviti statističke podatke o broju žena koje pokreću ostavinske postupke pred sudom.

Organizacija Norma je prikupljala takve podatke direktno od sudova. Njihovo istraživanje pokazuje da žene koje pokreću ostavinske postupke postoje – ali je njihov broj znatno manji od broja muškaraca koji to čine. Izvještaj ove organizacije, nastao na osnovu analize podataka iz 2008. i 2009. godine, pokazuje da muških nasljednika ima tri puta više nego ženskih.

Haxhi Gashi, profesor građanskog prava na Univerzitetu u Prištini, kaže da odsustvo zvaničnih statističkih podataka ukazuje na propust državnih institucija da posvete dovoljnu pažnju problemu nasljeđivanja. Ipak, on vjeruje da su ljudi sve bolje informirani.

“Svakog dana je svijest o značaju nasljeđivanja sve veća”, kaže on. Gashi je izjavio da bi vlastitu imovinu podijelio na jednake dijelove kćerki i sinu.

Fehmije Gashi-Bytyqi, četrdesetdevetogodišnja pravnica iz Prištine, također je raskinula s tradicijom. Od roditelja nije ništa naslijedila, ali već je kupila stan za kćerku kojoj je tek deset godina.

“Želim biti dobar primjer za moja dva sina; želim da od majke nauče da se imovina treba dijeliti na jednake dijelove”, rekla je.

Muškarci u prednosti širom Balkana

Na Kosovu, gdje više od 90 posto populacije čine muslimani, davanje prednosti muškarcima u ostavinskim raspravama često se povezuje sa uticajem islama, kao i sa odredbama Kanona. Ipak, takva praksa na Balkanu nadilazi vjerske i političke granice.

Naprimjer, u dominantno pravoslavnoj hrišćanskoj Crnoj Gori muških vlasnika nekretnina ima gotovo tri puta više nego ženskih.

Braća Milan i Jovan Stijepović i njihov prijatelj Vesko Ražnatović, svi starosti između 40 i 50 godina, rade zajedno u malom restoranu u selu Dujeva, oko 20 kilometara od Podgorice.

Sva trojica su ponosni zbog činjenice da imaju samo sinove. Jovan nam je rekao da njegova sestra nije naslijedila ništa od porodične imovine. O porodičnim prezimenima je govorio na isti način na koji to čine ljudi na Kosovu. U tradicionalnim zajednicama se pretpostavlja da će se kćerke udati i uzeti prezimena svojih supruga.

“Ne mogu pustiti u kuću ljude sa drugačijim prezimenom. Bog nam je ostavio tu tradiciju i mi je čuvamo”, kaže Jovan.

Crnogorski zakoni daju ženama i muškarcima jednaka prava. Ali, kao i na Kosovu, crnogorski sudovi su često izloženi kritikama zbog trajanja ostavinskih postupaka.

Ibrahim Smailović, sudija Osnovnog suda u Podgorici, kaže da je “sve izraženiji trend da žene traže nasljedstvo pred sudom”. Ali još ne postoji zvanična statistika o takvim slučajevima.

Diskriminacija u pogledu nasljeđivanja je u Makedoniji jednako prisutna među etničkim Makedoncima, koji su uglavnom pravoslavni hrišćani i čine oko 63 posto stanovništva, i Albancima, koji su uglavnom muslimani i čine tri četvrtine stanovništva.

Među vlasnicima nekretnina u Makedoniji ima pet puta više muškaraca nego žena.

Spasena Surlovska (78 godina), nastanjena u selu Ljubanci nedaleko od Skoplja, radila je zajedno sa pokojnim mužem u pekari. Kada se kuće koje su ostale iza njenog supruga podijele, najveći dio će dobiti sinovi – uprkos činjenici da ona danas praktično živi u kući svoje ćerke.

“To je tradicija koja traje već mnogo godina, mada o roditeljima češće brinu kćerke nego sinovi”, kaže Surlovska.

Ajdin Salihu, tridesetčetverogodišnji imam iz Aračinova, sela etničkih Albanaca udaljenog oko 20 minuta vožnje, kaže da lokalne tradicije propisuju da žene ne mogu nasljeđivati imovinu, mada se “to kosi sa Božijom voljom, sa Kur'anom i sa državnim zakonima”.

Na pitanje kako bi on to riješio u vlastitoj porodici, odgovorio je da ne želi predviđati budućnost, i onda dodao: “Nema nikakve sramote u čuvanju tradicije i mi od tradicije ne možemo pobjeći. Imam kuću i vjerujem da ću je jednog dana ostaviti sinu.”

Ipak, Jovo Vangelovski, sudija Vrhovnog suda Makedonije, izjavio je da se stvari mijenjaju. “Najveće promjene na ovom polju proistekle su iz obrazovanja žena”, kaže on. “Tako je ostvaren najsnažniji uticaj koji dovodi do napuštanja tradicionalnih vrijednosti i prihvatanja vladavine zakona.”

Izvan Balkana – slučaj Britanije

Žene nailaze na teškoće u nasljeđivanju imovine i izvan Balkana. U Britaniji, gdje su udate žene stekle pravo nasljeđivanja imovine još prije 144 godine, diskriminacija u raspodjeli nasljedstva i dalje predstavlja problem, naročito u nekim muslimanskim zajednicama.

U čajdžinici iznad Gornjeg doma britanskog parlamenta, uz zvečanje porculanskih šolja, baronica Caroline Cox (77) objašnjava da želi istupiti kao glasnogovornica britanskih muslimanki koje se suočavaju sa diskriminacijom u ostavinskim postupcima.

U Britaniji postoji oko 80 šerijatskih sudova koji odbijaju poštivati britanske zakone kada je nasljeđivanje u pitanju, kaže ona. Zato je podnijela prijedlog zakona kojim bi se paralelni sudovi proglasili nezakonitim.

“Oni (muslimanska zajednica) trebaju poštivati zakone ove zemlje i zakone demokratije”, smatra ona.

Spustila je šolju čaja i uputila nam prodoran pogled plavih očiju, dodajući: “U Ujedinjenom Kraljevstvu pravo je na strani žena i one to trebaju iskoristiti.”

Diskriminacija žena je problem i u jednom sasvim drugačijem segmentu britanskog društva – u redovima aristokratije. Godine 2013., Britanija je usvojila Zakon o nasljeđivanju krune, čime je ukinuta praksa da muški nasljednici imaju prednost prilikom nasljeđivanja trona. Ali kćerke nosilaca britanskih aristokratskih titula i dalje ne mogu nasljeđivati zvanja svojih očeva.

Nagrađivana novinarka specijalizirana za oblast zdravstva, Victoria Lambert, koja nosi titulu vojvotkinje kao supruga Earla od Clancartyja, vodi kampanju da se to promijeni. Ona u parlamentu podržava prijedlog zakona koji bi uveo rodnu jednakost i u nasljeđivanje plemićkih titula.

 Victoria Lambert u ovom slučaju ima i određeni lični interes, jer je njeno jedino dijete kćerka Rowena, koja po važećem zakonu ne može naslijediti porodičnu titulu. Ona vjeruje da bi usvajanje ovog zakona proizvelo brojne pozitivne efekte, jer bi se tako poslala poruka svim porodicama koje danas diskriminiraju žene.

“Ako bismo uspjeli promijeniti ovu tradiciju, došlo bi do promjene u čitavom društvu“, zaključuje ona sjedeći u jednom kafiću u centru Londona.

 Prethodni pokušaj usvajanja zakona u parlamentu nije uspio, ali Victoria Lambert smatra da borbu treba nastaviti.

“U pitanju je pravičnost”, izjavila je. “Ja se neću zaustaviti – vrijeme je za modernizaciju.”

Slična želja za pravičnošću pokreće i one žene koje pod sasvim drugačijim okolnostima vode bitku na drugom kraju Evrope – uključujući Shyhrete Berishu i njenu borbu sa sudom u Suvoj Reci i porodicom pokojnog supruga.

“Dok me glava služi, neću odustati”, rekla je Shyhrete.