Ramiz Paloš iz Višnjeva kod Travnika već dvadeset godina živi u blizini vodopada Kozice. Bavi se uzgojem koza, pčelarstvom, proizvodnjom riblje mlađi, a prije dvije godine je sadio i duhan na blizu 1.000 metara nadmorske visine. Ove godine planira zasaditi i lubenice, jer je već proizveo dinje odlične kvalitete u samom srcu Vlašića.
“Kada smo moja supruga Zemina i ja došli na ovaj teren prije dvadeset godina, spavali smo u kombiju. Više od godine dana trebalo mi je da sagradim ovu kolibu u kojoj nas dvoje boravimo i ljeti i zimi. Moj radni dan traje 16 sati. Oduševljen sam ovom prirodom, planinaskim potocima, velikim jelama i borovima. Huk vode i cvrkut ptica ne može ništa na svijetu zamijeniti. Nemam nikakvih stresova, zdravi smo i ja i supruga, a svoj život više nikada ne bi proveo u tzv. civilizaciji uz televizor, kafane, i druge gluposti koje čovjeka odvajaju od prirode”, govori Ramiz u razgovoru za Anadoliju dok pokazuje i svoju nedavno izgrađenu vodenicu na rijeci Kozici.
Vodenica koja je spasila život
“Jednu su mi srušili kada se gradila ona vražija centrala. Ta vodenica nam je život spasila u ratu, jer sam mljeo žito ljudima i uzimao ušur. Gladni nismo bili, a to je najvažnije. Međutim, dođoše neki ljudi, srušiše je kako bi proveli cijevi za centralu, a ni marke mi nisu platili. Ali, to mene ne brine. Ja sam napravio novu, bolju i ljepšu. Sameljem žito za hljeb, kukuruz za puru i druga domaća jela. Kod nas je sve domaća hrana. Moj specijalni recept ljeti su divlje jagode pomiješane s kozjim mlijekom i svemu tome dodam još svoj domaći med. Tu hranu jedem puna tri mjeseca i ništa više. Osjećam se kao da sam tek rođen. Pun snage, radnog elana i zdravlja. Zato ja mogu raditi po 16 sati”, hvali se Ramiz.
Njegova supruga Zemina također ne krije zadovoljstvo što je s Ramizom u divljini, tačnije blizu nekadašnjeg lokaliteta “prašuma”. Međutim, ona pred prvi mrak ulazi u kolibu i počinje odmor.
“Ne mogu raditi koliko Ramiz. Njemu je dan uvijek kratak. Radim koliko mogu. Vodim brige o kući, kozama, imamo svoj voćnjak, a sijemo ovdje. Mi ne kupujemo gotovo ništa. Sve što proizvedemo, to i imamo”, govori Zemina.
“Prije dvije godine posadio sam duhan ovdje na Vlašiću. Odlično rodio. Kada je bilo vrijeme berbe, posjekao sam ga, osušio i pušio punih pola godine. Čak sam napravio i mašinu za sječenje duhana tako da ne kupujem cigarete. Motam sada tuđi duhan, ali pripremam sadnju nove plantaže za svoje potrebe jer miris duhana sa Vlašića nigdje ne možete osjetiti. On ima posebnu aromu. Prošle godine sam uzgojio dinje od kilograma. Prekrasne, sočne kao da su iz Dalmacije ili Hercegovine. Nabavio sam već sadnice lubenice i pripremio ih u posebne posude. Vjerujem da ću ovdje uspjeti i lubenicu uzgojiti. Ovo je pravi rajski vrt”, priča Ramiz dok nam pokazuje voćnjak sa autohtonim bosanskim vrstama koji je podigao nedaleko od svoje kolibe.
Vidjeli smo i Ramizove ribnjake za uzgoj mlađi potočne pastrmke, zatim ribnjak u kojem je riba za goste koji navrate.
Riba za lovce i planinare
“Lovce ili planinare, svejdeno”, dodaje Ramiz.
Naš vodič Salkan Brkić Ramiza poznaje godinama. Nije se iznenadio što se vlašički Robinzon nastanio u divljini planine Vlašić.
“Ramiz je oduvijek volio prirodu, lov, divljinu. To je njegov izbor i ja to poštujem. Vidjeli ste da je hitar kao srndač. Za kratko vrijeme stigne gdje poželi. Mislim da ćemo se svi puno više vraćati prirodi, njenim vrijednostima i prednostima koje nudi pred savremenim životom.”
Ramiz i njegova supruga Zemina žive bez struje. To im uopće ne smeta. Više vole pjev ptica i žubor Kozice nego “crnu hroniku” u vijestima ili kojekave emisije koje čovjeku oduzimaju vrijeme, ali i kreativnost.
“Izuzetno volim i cijenim prirodu. Poštujem je, a ona mi uzvraća svojim darovima: vodom, drvećem, pticama, žuborom rijeke, medom, životinjama, daškom toplog vjetra. Zar mi više treba”, uzvraća Ramiz kojega odavno lovci prozvaše “vlašićki Robinzon”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
