Organizujete misu zadušnicu, zapalite svijeću, proučite dovu i održite minut šutnje jer danas se navršava dvadeset i tri godine od smrti jednog grada. Simbolično ili ne, sami prosudite, politika za koju se smatralo da je poražena, na Dan pobjede nad fašizmom 1993. godine klasičnom egzikucijom, metkom u čelo, likvidirala je Mostar.
Piše: Predrag Blagovčanin/Tačno.net
Iz tog razloga možda će se danas neko sjetiti i doći na zapadnu stranu tog nekadašnjeg grada kako bi položio crvene karanfile na, kukastim krstovima ukrašenom, partizanskom spomen groblju.
Neka mu je vječna slava i hvala.
Uzroke tragedije ovoga grada naravno treba posmatrati u djelovanju agresorskih nacionalističkih politika devedesetih ali i u nevjerovatnom podatku da su građani ovoga grada, barem veći dio njih, zaslijepljeni vlastitim hrvatskim ili bošnjačkim etnofašizmom pristali biti tek poslušne ovce i glavni mehanizam političkog prepucavanja koje u konačnici kreira ambijent u kojem djeca u toku vlastitog života ne pređu sa jedne strane Neretve na drugu.
Ta drastična decenijska fašizacija i getoizacija vlastitog etničkog korpusa po principima deklarativne zaštite nacionalnih interesa od nekadašnjeg grada koji se temeljio na antifašističkim i kosmopolitskim vrijednostima stvorila je prostor i inkubator najodvratnijih ksenofobičnih, rasističkih i fašističkih ideja koje se manifestuju kroz nevjerovatni primjer odvajanja djeca u mostarskim školama na osnovu nacionalne pripadnosti ili eventualnim idiotskim opravdavanjem logora u 4. Osnovnoj školi paralelnom egzistencijom logora Heliodrom riječima: „Nije to ništa, šta su oni nama radili.“
Konstantnim plasiranjem neutemeljenog straha i jeftinog nacionalizma kao istinskog patrotizma od strane neraskidive koalicije HDZ-SDA od ljudi koji još uvijek nisu napustili vlastita „decenijska ognjišta“ stvoreni su poltroni i poslušnici kojima nije sporno da na ustaštvo sa zapadne strane odgovore vlastitim kičem sa istočne.
U takvom ambijentu u kojem se najodvratniji fašizam abolira i toleriše od strane građana ovoga grada koji valjda nenaviknuti na demokratiju decenijama biraju političke predstavnike kojima dvije i pol hiljade poginulih ljudi, Hrvata, Bošnjaka i Srba u Mostaru ne predstavljaju žrtve sulude ideologije.
Tragedija Mostara je da dvije i pol hiljade mrtvih ljudi i 40 hiljada Mostaraca koji su zauvijek napustili ovaj grad ne predstavljaju žrtve fašisma nego isključivo statistiku potrebnu za raspodjelu fotelja u opštinskim, gradskim i kantonalnim institicijama. Iz tog razloga ne treba nas posebno iznenaditi činjenica da danas na Partizanskom groblju cvijeće neće polagati niko, ni predstavnici bošnjačkog ni hrvatskog naroda niti ijednog drugog.
Upravo zbog tog poraznog činjeničnog stanja obilježavati Dan pobjede nad fašizmom u gradu koji ne postoji već dvadeset tri godine i čije ulice nose imena Francetića, Vokrića i Lorkovića nije pitanje nostalgije, političke pripadnosti, već isključivo zdravog razuma i ličnog odabira.
A taj lični odabir je veoma jednostavan. Ili jesi ili nisi?
Nažalost izgleda da je razum davno napustio Mostar.
