Muhamed Sacirbey, ratni ministar vanjskih poslova Republike BiH, bh. ambasador pri UN-u i svojevremeno jedan od najbližih saradnika prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića u razgovoru za N1 prisjetio se 22. maja 1992. godine, dana kada je naša zemlja primljena u punopravno članstvo u Ujedinjenim narodima.
Tog dana u New Yorku u delegaciji državnog vodstva Bosne i Hercegovine, između ostalih, bili su Haris Silajdžić i Muhamed Sacirbey. Kako kaže, to je bio simboličan i miran dan.
“Mnogo toga se dešavalo prije toga i poslije toga u smislu da je bilo blokada i opstrukcija u smjeru našeg ulaska u Ujedinjene nacije. One su dolazile iz tajnih kanala i nisu se mogle primijetiti dok mi nismo saznali o njima. Ja kao advokat sam prilično dobro to razumio. Iznenadilo me kako su instrukcije išle kroz ljude i kancelarije koje, na kraju kad smo ih otkrili, nisu to željeli priznati”, sjeća se Sacirbey.
Kako kaže, kad je došlo do implementacije nekih rezolucija, stvari su krenule u krivom smjeru.
“Jedna od prvih rezolucija koja je usvojena o Bosni i Hercegovini je tražila da se povuče jugoslovenska, odnosno srbijanska vojska iz BiH i da ostavi svoje oružje u rukama Vlade BiH. Šta se desilo? Ljudi koji su radili u kancelariji generalnog sekretara UN-a su na kraju dali izvještaj Vijeću sigurnosti u kojem su rekli da se ta vojska povukla samo zato što je promijenila svoju uniformu i zvala se vojska Republike Srpske, a ne jugoslavenska vojska ili vojska Srbije”, tvrdi naš sagovornik.
Zastava sa ljiljanima
Kako kaže, bilo mu je vrlo jasno da to nije normalan diplomatski proces i uslijedile su borbe kroz medije i na polju diplomatije.
“Vidjeli smo da ljudi govore jednu stvar u javnosti, a iza zatvorenih vrata rade druge stvari. Bio je to prvi uspjeh diplomatije BiH koja je bila paralelna sa uspjehom vojske i građana BiH u odbrani države. Neprijatelji su mislili da BiH ne može izdržati, da ne može preživjeti taj rat. Kad smo preživjeli, onda su trebali da nas uzmu malo ozbiljnije i da se nađe neki put prema miru”, dodaje Sacirbey.
Tog dana ispred zgrade Ujedinjenih nacija zavijorila se zastava Republike Bosne i Hercegovine, sa ljiljanima. Stajala je između zastava Hrvatske i Slovenije.
“Ta zastava nije baš bila po pravilima Ujedinjenih nacija. Oni su od nas zatražili zastavu koju bi mogli da iznesu na tan dan. Mi nismo imali zastavu. Čak nam nije bilo posve jasno kako bi sve to trebalo izgledati. Zastava koja se zavijorila tog dana je bila malo manja. Trebamo dati kredit našim građanima koji su u to vrijeme živjeli ovdje u New Yorku i koji su skrojili tu zastavu na osnovu fotografije. To je došlo u zadnji trenutak. Ako se zastava pogleda malo bliže, vidjet ćete da ona ne izgleda kao druge zastave. Skrojena je prstima naših majki. Ona je tu ostala do kraja rata i poslije rata zbog krvi koja je prosuta u to vrijeme”, kazao je Sacirbey.
Zastavu je krojila Dika Lemeš iz Bihaća koja je u to vrijeme živjela u New Yorku.
“Nazvao sam je i zamolio je da skroji tu zastavu. Dobili smo poziv UN-a i rekli da im treba zastava. Mi smo im rekli ‘dobro’ i upitali kako nemaju zastavu. Skrojili smo je u nekoliko dana. To nije bila samo simbolična stvar”, kazao je Sacibey.
Tuđman se iznenadio
Tog dana u zgradi Ujedinjenih nacija našle su se i delegacije Hrvatske i Slovenije. Ispred Sacirbeya i Harisa Silajdžića je sjedio Franjo Tuđman.
“Bilo je dosta komunikacije. One su na neki način bile prijateljske. Dobro se sjećam kada je Tuđman pogledao nazad, iza sebe. Njega je to malo iznenadilo da smo mi tu bili. Možda je imao neku indikaciju da nećemo baš tu biti. Mi smo smatrali da u tom momentu je veoma važno da BiH bude primljena u UN zajedno sa Hrvatskom i Slovenijom. Vidio sam da postoji velika mogućnost da, ako ne budemo tog dana primljeni, može se odgoditi na neki duži period”, prisjeća se Sacirbey.
Mnogi od stranih diplomata su, kaže Sacibey, na podjelu Bosne i Hercegovine gledali kao na rješenje.
“Za mene i mnoge druge, kad smo pogledali kakva je situacija u BiH i Sarajevu, vidjeli smo da je realnost BiH najveća u Ujedinjenim nacijama. Kad se pogleda kolika je ta vojska pod kontrolom Beograda i Pala bila, mislili su da će BiH izgubiti i nestati. Jedino mjesto gdje ne bi nestala su Ujedinjene nacije. To je ponos onih koji su se borili na terenu, kao građani. To nikada nisam zaboravio. Imali smo veoma uspješnu diplomatiju u to vrijeme. Ali to ništa ne bi značilo da na terenu nismo izdržali, da nismo odbranili državu. Jako mnogo mi smeta sada kada govore da je Amerika, NATO ili Evropa spasila BiH. Oni nisu spasili BiH, mi smo je spasili”, kaže za N1 Muhamed Sacirbey, ratni ministar vanjskih poslova Republike BiH, bh. ambasador pri UN-u i svojevremeno jedan od najbližih saradnika prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
