Jugoslavija je tih srećnih godina najviše podsjećala na brak iz interesa u kom sve dobro funkcioniše dok je razlog dovoljno dobar....

Aleksandar Trifunović, novinar i kolumnista na portalu BUKA objavio je tekst povodom Dana mladosti, kojeg vam u nastavku donosimo u cjelosti. 

Piše: Aleksandar Trifunović

Dana 01.12.1918. regent Aleksandar Karađorđević, probuđen kreštanjem starog pijetla, obrisao je krmelje sa očiju i protegnuvši se iz kreveta naredio ađutantu da mu spremi svečanu odoru. Pred prestolonasljednikom je bio dan podjednako svečan i težak. Istorija će ga zabilježiti kao dan kad je prostor od Slovenije do Makedonije, prvi put, zvanično objedinjen u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Učiteljica života, deceniju kasnije, preko odgovarajućih školskih udžbenika, 06. 01. 1929. pominje kao početak šestojanuarske diktature i novo ime Kraljevina Jugoslavija. Od tada pa naovamo, detalj koji je obilježavao državno uređenje Jugoslavije mjenjan je još tri puta (FNR, SFR i SR). Tekst koji čitate ima skromnu namjeru da predoči jedan, pojedinačni i subjektivni, generacijski pogled na dešavanja iza nas, bez pretenzije da bude išta više od toga. Idemo.

Autobusom ili vozom, svejedno…

“Od Vardara pa do Triglava…” aktuelni i popularni hit socijalističkog perioda orio se po vozovima i autobusima što voziše školske eskurzije generacije 70-tih po najzabačenijim destinacijama nekada zaista lijepe zemlje. Zagrljeni i bezbrižni obilazili smo glavne gradove republika, spomenike revolucije i prirodne ljepote domovine. Kasnije smo o njima pisali pismene sastave ili pak crtali crteže sa nadrealnim pristupom doživljaju, a zavisno od percepcije. Fićo je recimo u tim djelima uvjek na zajedničkoj slici sa ostalim prevoznim sredstvima bio apsolutno veći i od aviona i od broda. Ako je pak crtež predstavljao detalj sa ljetovanja, onda su prednji točkovi “fiće” bili na sred pučine, a gepek pod Biokovom dok se avion borio za svoje mjesto na crtežu pored nečeg što je, po našem mišljenju, trebalo biti galeb. Ti crteži ocjenjivani su peticom jer su imali i odgovarajuću poruku. Za džeparac smo kupovali sladoled, kokice i suvenire. Demodirani regali su još uvijek, u nedostatku novih , prepuni starih suvenira iz tog perioda. Gumena čoviječija ribica iz Postojne, osušena kućica ježa iz Makarske, školjke skupljane po plažama Jadrana, u imitacijama pozlate uokvireni plastično reljefni vodopadi Jajca, gipsana figura Njegoša, drveni tanjiri sa Plitvica ili pak ono za šta mi garantujemo da su originalni Ohridski biseri, samo su neke od mogućih stvari koje podsjećaju na jedno vrijeme iza nas. Pored toga, tu su naše i samo naše uspomene na, zašto ne reći, jedno divno djetinjstvo. Ali…

U to vrijeme građanski mir održavale su romantičarske slike prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Propitivanja nisu bila poželjna. Ako si propitivao postajao si nepoželjan. Za poželjan i kvalitetan društveni status neophodno je bilo podaništvo, duhovno i fizičko. Zavisno od pozicije, ali sve se na primjeru Jožine štafete svodilo na jedno- ili je nosiš ili joj aplaudiraš. U protivnom, tri ili više prinudna ljeta u kamenu napuštenog Jadranskog otoka (poslije sigurno nisi mogao nositi štafetu, ali ostaje ti ovo drugo- neki zbog tretmana još uvijek aplaudiraju – prim. aut.)

Mnogi tek sada imaju hrabrosti da kažu da su i tada znali da sva ta priča ne vodi dobru, ali, šta je tu je, oni su znali, a mi smo, nažalost, naplatu dočekali. Veoma bolno, primjetićemo.

Jugoslavija je tih srećnih godina najviše podsjećala na brak iz interesa u kom sve dobro funkcioniše dok je razlog dovoljno dobar. Za sreću je ipak bilo potrebno mnogo više od nestvarnog forsiranja ljubavi, mnogo više iskrenosti i istine, a mi smo, priznajmo, svi pomalo folirali i “lagili”(šta hoćeš, bar smo svake godine išli na more- rekli bi naši starci skrivajući pogled).

Jožinom smrću sve se mijenja, uzde popuštaju i , da preskočimo, danas osim jedne, zahvaljujući nesrećnim okolnostima koje smo osjetili i još osjećamo, imamo buket patuljastih državica uglavnom krvavo rasparčanih i podijeljenih po nekad bratskim avnojevskim granicama. Patuljastih državica skupog i raskošnog državnog aparata i gladnog naroda. Naroda koliko gladnog- isto toliko toliko ponosnog na svoje novostvorene torove. Neimaština, kriminal, glad i poniženja direktno su proporcionalni oduševljenjem i zadovoljstvom naroda što je upravo tu, a ne u nekim sretnijim zemljama. To se, kažu, zove Ponos i nacionalna svijest.

Međutim, fakat je da su željezne ograde najpoznatijeg svjetskog bravara, pa bio on mason sto puta, nepovratno nadživjele državu kojoj je predsjedavao duže od svih prinčeva i kraljeva što mu je ostaviše. Rasparčavanjem Jugoslavije trebalo je svima biti bolje. Pogled iza i ispred govori nam da jedino nemamo više Goli otok, ali smo, bez obzira, svi zatvoreni u bezperspektivu i učmalost trenutka i niti ko zna kada izlazimo, niti ko će da nas pusti. Ko nas je zatvorio? To barem znamo.

Dojučerašnji Jožini omladinci i pioniri uspostavili su u svojim feudima apsolutnu vlast koju krste odgovarajućim i prikladnim nazivima sa obaveznim prilogom DEMOKRATIJA .

Pošto nemaju ni ljudske ni intelektualne kvalitete da demokratiju primjene a dovoljno su sebični da sve što vide uzimaju i prilagođavaju sebi, uspjevaju da stvore samo jedno-SISTEM.

Govore da su im želje integracije, svejedno svjetske, evropske ili evro-azijske, a nisu uspijeli da sačuvaju ni naslijeđenu, već gotovu integraciju. Nekad smo mogli da priđemo Evropi kao ravnopravni udvarač. A danas?

Evropa je danas u problemi ali je i dalje sa svojim kriterijumima vrijednosti, a kojim uglavnom stremimo, postala, u odnosu na nas, visoko njegovani i gordi top- model. Trebamo da budemo sretni i ako nas na ulici neobavezno pozdravi. Ne tako davno mi smo postavljali uslove prvih sastanaka. Danas nas Evropa na sastanke zove tek kad za potrebu ima da nam nešto naredi, izdere se ili nas ponizi . Otprilike je tako i sa ostatkom svijeta.

Budućnost ?

Politički podmlaci koji treba da gore pomenutu generaciju uvedu u Evropu svoje sastanke održavaju u atmosferi poniznosti i nekritike, u prostorijama ukrašenim ogromnim slikama novih vođa što, priznaćete, mnogo više podsjeća na vrijeme od kog žurno bježe, nego na neko novo, kome streme visoko uzdignutih, nažalost ne čela, već noseva.Umjesto da kreiraju nove uslove života, novi Drugovi najnepristojnije su prepisali stare, potpisujući ih drugim, prikladnijim imenima.

Ko je kriv ?

Za raspad ne treba da tražimo puno krivce jer, pored dežurnih, prepoznaćemo ih i gdje im se najmanje nadamo, pa i u obrisima u ogledalu.

I šta sada ?

Ostati, naravno, i ne predati se, jer vrijeme ide, a oni mogu protiv svega osim protiv vremena.Vrijeme im ne može zaustaviti njihova policija,njihove sudije i mediji, a ono će ih pojesti i progutati neminovno, i to vrlo brzo, jer nisu vrijedni vedre strane istorije, već samo inkvizicije za sve što su iza sebe stvorili na razvaljenim lobanjama nečijih jedinih, na rasturenim djetinjstvima nepitanih, na bezdušnoj otimačini prevarenih. A mi, ako želimo izvjesno i barem malo jasno sutra, sa njima se definitvno više ne može. Uporedite samo broj predizbornih obećanja pobjednika sa onim što je u praksi ostvareno i shvatićete zašto.

Kraj, ili nešto tome slično.

Nikad mi neće biti jasno ko nam je neprestano uvaljivao za suvenire one plastične gondole što su “tin-tinisale” posle navijanja. Kako se Jugoslavija raspala nigdje ih više nisam vidio, pa ni nedavno u samoj Veneciji. Evropa nam je često uvaljivala stvari s kojim ni sama nije znala šta će i kako će. Suvenir koji je nestao sa Jugom. Tin-tin. (Nema smisla ali mi je dobro za kraj.)

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.