Martina Mlinarević Sopta, pjesnik i društveno angažirani aktivist, na svom Facebook profilu objavila je tekst sa osvrtom na masakr koji se 1995. godine dogodio na tuzlanskoj Kapiji.
“Ovo su tuzlanske ruke
on voli reći ćevapno-debelih prstiju
što pokušavaju u jedan kadar ugurati tri hercegovačke glave
ja volim reći tvrdoglave, pokretne stećke
On ne voli kad mu upadam u riječ i naređujem kojim putem treba voziti
a ja…evo matereti ajde, kako će Herka da ne upada u riječ
dajem milju u smilju onome tko izumi taj izum
i logično je da znam svaku cestu svijeta bolje od ijednog radara snimača
čuj radar,
đe je taj bio kad sam se ja rodila i triciklom dvaput planetu oplovila najbrže
Nisam ga pitala gdje je bio dvajs'petog petog
što je čudno jer sam ga pitala gdje je bio sve ostale dane života
voljela sam kako priča bez obzira što je slabo hvatao zraka i reda od mog verglanja
znam gdje je bio s prvim momentima sranja
i kako ih je poslije rasturilo po svijetu
znam kako se zatim vratio od svijeta sebi
mada to i nije bio povratak jer u kosi mu je zauvijek vjetar s Boca Do Inferno
noge mu i i kad spava ne spavaju nego plešu,
a i on je vjetar, ako ćemo pravo.
Nedavno je posadio ruže
nikle su mu jagode
znak doma
pokušaj ostanka
gdje te nešto treba tu je tvoje pripadanje
pita me kad ću doći
pitam ga jesu li probili tunel kroz Karaulu
to rade tvoji Hercegovci, neće još za sto godina, bitno da su pare uzeli, kaže mi
otpepaj Bosanac, šta ti znaš majmune, da je do vas još bi se s magarcem pičilo,
smije se, smijem se.
Nisam ga pitala gdje je bio dvajs'petog petog
dakle danas
kad je 71 mlada osoba ubijena u masakru na Kapiji
u Tuzli
u zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina
gdje se djeca rađaju da bi umrla
djeca koja nikad više neće ni Karaule, ni Cascaisa, ni jagode, ni smilja, ni Hercegovine, ni smijeha, sunca, stećka, ni Maka…
koji piše,
koji viče,
upozorava
„umiru da bi živjela!“
Nisam ga pitala
ta
šta bih s tim rukama
ćevapnim od suza.”
