Sarajevske ruže, obilježja za mjesta stradanja u Sarajevu, predstavljaju jedan od najznačajnijih simbola opsade Sarajeva. O Sarajevskim ružama, ove godine postavljenim Kamenima spoticanja, simbolici i društvenoj svijesti razgovarali smo sa sociologom i profesorom na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Dinom Abazovićem.

Simboli su svuda oko nas, ali je pitanje koliko ih primjećujemo i da li im dovoljno pažnje dajemo. Dino Abazović je govorio o posebnosti i isticanju Sarajevskih ruža u odnosu na tradicionalne spomenike.

“One bi trebale da se ističu u odnosu na tradicionalne spomenike jer su autentičan znak memoralizacije i kulture sjećanja. Vrlo su bolan, ali karakterističan simbol sarajevske opsade. Pitanje je u kojoj mjeri su one prepoznate”, dodavši da “na način na koji je to dosad rađeno i na način na koji su označene, one još uvijek imaju vrlo jak simbolički kapital, ali mislim da je mnogo prepoznatljiviji kod onih koji nisu bili u Sarajevu tokom opsade”.

Kameni spoticanja, kao jedan vid komemoralizacije žrtava Holokausta, su ove godine postavljeni na šest lokacija u Sarajevu. Profesor Abazović je komentarisao postavljanje ovih spomen-ploča i napravio analogiju između njih i Sarajevskih ruža.

“Kamen spoticanja je sigurno jedna od bitnijih inicijativa koje su se u posljednje vrijeme dogodile u Sarajevu, s obzirom na specifičnost multikonfesionalnog i multietničkog sadržaja grada i specifičnosti jevrejskog prisustva u BiH, a u Sarajevu posebno, odnosno Jevrejske Općine. U smjeru simbolike upravo govorimo o autentičnosti. Gdje god se naiđe na Kamen spoticanja vrlo je jasno šta, kome, kad i na koji način se desilo. Tako i Sarajevske ruže imaju vrlo jasan, distinktivan i karakterterističan simbolički značaj. Oba simbola su u potpunosti autentično i na pravi način odabrani da budu reprezenti planetarnih tragedija”, kazao je profesor.

Govorio je i o težini suočavanja sa prošlošću za preživjele:

“Ja bih volio da ti simboli u svojoj simbolici tjeraju ljude na razmišljanje. Međutim ono što se dugo pamti, teško se komemorira. Ljudi ne žele da se prisjećaju teških trenutaka, ali je vrlo važno da su spomenici tu, da su prisutni jer svaka vrsta komemorirajućeg sjećanja koje nas podsjeća da budemo bolji kao ljudi je više nego dobrodošla”.

Abazović se još dotakao pitanja institucionalizacije simbola kulture sjećanja, s obzirom da edukacija i osvješćivanje građana BiH o prošlosti i dalje ide sporim tempom.

“Pitanje institucionalizacije se uglavnom samo parcijalno rješavalo ili se nije rješavalo nikako. Ne možemo očekivati da će samo jedna institucija, naprimjer školski sistem biti dovoljan. Mora se raditi kontinuirano i kroz obrazovni sistem, i kroz civilno društvo, i kroz usmenu historiju ljudi koji su svjedočili tom periodu i kroz porodično obrazovanje kako bi ostao trajni segment. Tu nema ili”, rekao je Abazović,

U BiH postoji preko 1.500 spomenika posvećenih žrtvama prošlog rata, ali je većina posvećena vojnim žrtvama.

“Ne mislim da je to loše. To se također mora komemorirati, ali moramo znati da postoji i čitav niz drugih kategorija društva koje su bile pogođene. Ne bih tu radio neku prioretizaciju danas, nego bih radije gledao da pronalazimo zajedničke tačke koje će povezati sve te različite stepene i uvezati ih u zajedničku spomeničku kulturu. Nisam siguran da se izuzev memorijalizacije vojnog segmenta uradilo dovoljno”, izjavio je.

Dodao je i da Sarajevskim ružama fali vidljivosti.

“Sarajevske ruže bi sigurno trebale dobiti veći vizibilitet i mislim da bi sami građani mogli i trebali na specifičan način ukazivati na činjenicu da neovisno o budžetskim sredstvima, nadležnostima i slično, bi se trebalo pokazati više pijeteta prema onim centralnim općinama gdje ih je najviše i postavljeno”, zaključio je Abazović.

Priredila: Amila Mrkonja

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad