Konferencija pod nazivom „Vidljivost djece rođene kao posljedica rata“, povodom 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, počinje danas u organizaciji Udruženja Zaboravljena djeca rata. Predsjednica Udruženja Ajna Jusić, naglašava da ćemo sa konferencije "po prvi put kao država poslati jednu zajedničku poruku" po ovom pitanju, ali i da će konferencija spojiti aktere koji su inače nespojivi.

“Po prvi put ćemo kao država poslati jednu zajedničku poruku. To kažem jer su učesnici i govornici na konferenciji predstavnici državnih i entitetskih vlasti, imamo tu institucije ombudsmena, imamo tu predstavnike svih ministarstava, civilnog sektora, žene preživjele ratno nasilje i djecu rođenu zbog rata. Razgovorom o pravnoj prepoznatljivosti djece rođene zbog rata na ovaj način šaljemo i poruku međunarodnoj zajednici – da smo mi svojim radom uspjeli spojiti ljude koji su nespojivi inače. Ovim ćemo poslati preporuke međunarodnoj zajednici, ali ćemo ujedno kreirati i model rada za druge post-konfliktne zemlje, poput Kosova, tamo je to jedna od gorućih tema. Važno je da mi iz BiH dijelimo svoja iskustva i napore”, navela je predsjednica Udruženja Zaboravljena djeca rata.

Pored mnogih važnih tema, na konferenciji će se dotaći i toga kako ratnohuškačka retorika kojoj nerijetko svjedočimo u posljednje vrijeme utiče na mlade.

“Na konferenciji se nećemo libiti i da kažemo kakve je posljedice rat ostavio i po mlade ljude, naši mladi nisu svjesni posljedica toga šta se može desiti ako se opet zarati ili ako ovakva politika ostane aktivna. Mladi ljudi ne moraju živjeti vrijednosti ratnih zločinaca, nego vrijednosti budućnosti”, naglašava.

No, konferencija će raspraviti i to kako obrazovni sistem priprema mlade za suočavanje sa zločinima koji su se desili i na percepciju žrtve i zločinca.

“Cijelokupni obrazovni sistem potkrjepljuje mlade ljude da u svojoj odrasloj dobi olahko prihvataju da je neko preživio nasilje. Imamo jako stereotipne udžbeničke politike – poput slika muškarca koji sjedi i radi za laptopom, a žena drži džoger – to djeci u prvom razredu osnovne škole ne smije biti prikazano. Izgrađuju stav da žena može biti meta nasilja, a da je muškarac u većini slučajeva taj koji vlada. Također, i zakoni koji se tiču ravnopravnosti žena su zakoni koji su pisani muškim rukama”, govori Jusić.

Ajna Jusić je još jednom iskoristila priliku da približi borbu žena preživjelih silovanje javnosti.

“Silovanje ima fizičke i psihičke posljedice. Naše majke i žene preživjele ratno nasilje, sada im fizičke posljedice silovanja dolaze po svoje. Ulaze u treću životnu dob. Razbolijevaju se, a procesi medicinske rehabilitacije i podrške za njih nisu obezbijeđeni. Ja sam na svojim društvenim mrežama skupljala pare za žene žrtve silovanja – to nije sistem u kojem one trebaju da žive”, navela je.

Pitali smo i da li ima pozitivnog pomaka otkada je ona ispričala svoju priču.

“Rad našeg udruženja mi je omogućio da mogu reći: mi više nismo nevidljivi, nema izgovora! I domaćim i internacionalnim akterima smo pokazali sa čime se suočavamo, sad je vrijeme da oni djeluju. No, nemojte zaboraviti da još uvijek u društvu imamo djecu koja ne znaju o sebi pravu istinu, a ne znaju je jer se još uvijek u društvu žene preživjele silovanje nisu prihvatile kao one koje su preživjele, a ne tražile silovanje”, govori Jusić.

“Kako je moguće da je naša država tek sad dobila tri krizna centra za žene preživjele silovanje, toliko godina nakon rata. Kako očekivati da one tek tako odu u taj krizni centar i otvore jednu traumu koja nije tretirana 28 godina – to ni ljudski, ni naučno nije moguće – zakasnili smo sa svim mogućim reakcijama. Čak i kad naše majke uživaju neku vrstu podrške i prepoznatljivosti u društvu, to je zato što su bile hrabre i same sebi izgradile poziciju u društvu”, objašnjava.

Naglasila je i još jednu važnu činjenicu – da je 2023. godina prema UN-ovom Komitetu za ratne torture, posljednja godina kada BiH ima mogućnost usvojiti reparativne mjere za žene preživjele.

“A mi imamo tek nešto više od 150 slučajeva presuđenih ratnih zločinaca za silovanje u BiH. One žene koje su uspjele ići na sud će dobiti reparaciju, no šta je sa onima koje nisu, šta je sa svojom majkom? Ona nema zdravlja za to, a država joj neće dati nikakav vid reparacije. Čiji je posao da ide na sud, posao moje majke ili državni? Zašto je moguće da je moja majka izašla prošetati u ratnom periodu, silovana je, a vi krivite nju a ne onoga ko je to učinio? Također, ne postoji ni instanca ili institucija koja meni garantuje sigurnost, jer je silovatelj moje majke slobodna osoba. Ljudi koji su ubijali i silovali su slobodni”, zaključila je predsjednica Udruženja Zaboravljena djeca rata.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad