Turski publicista, autor knjige "Ponovno otvaranje muslimanskih umova" gostovao je u emisiji Izvan okvira u programu N1 BiH. Govorio je o nedavno prevedenoj knjizi u BiH, ali i o svojim ranijim publikacijama, kao što je knjiga "Islamski Isus".

Turski novinar i pisac, Mustafa Akyol, studirao je političke nauke i historiju na Univerzitetu Bogazici. Od ranih 2000-ih piše redovne kolumne za niz uglednih magazina, a od jeseni 2013. godine on je takođe redovni autor za The New York Times. Objavio je niz knjiga na turskom jeziku, uključujući “Preispitivanje kurdskog pitanja: šta je pošlo po zlu, kamo dalje?” (2005). Njegova knjiga iz 2011. godine, “Islam Without Extremes: A Muslim Case for Liberty”, argument za islamski liberalizam, objavljena je u W.W. Norton.

Kada govorite o ideji ponovnog otvaranja muslimanskih umova, što to podrazumijeva, budući da postoje muslimani koji smatraju da muslimanski umovi nisu zatvoreni i da ih ne treba ponovno otvarati sa stanovišta zapadnog iskustva i dominacije? Kako komentirate ovu kritičku poziciju?

Ponovno otvaranje muslimanskog uma je podsjećanje čitalaca na mudrosti i bogatstva u islamskoj tradiciji koja mogu pomoći da gledamo na slobodu govora, pravo žena. Islamska tradicija je bogata, ali islamsko razmišljanje danas ne koristi svu tu mudrost. Kada čitate moju knjigu, vidjet ćete koliko je velik bio svaki muslimanski filozof, kako su kritizirali nedostatak prilika za žene u islamskom društvu. Možete vidjeti kako su pojedini filozofi uticali na zapad u procesu prosvjetljenja. Imamo danas autoritarne režime koji djeluju u ime islama; imamo opresivne i talibanske grupe, recimo u Afganistanu. Zaista možemo vidjeti umne naučnike koji pišu složene knjige i teške za razumjeti, a ja koristim to znanje i približavam ga narodu. Islam može imati nove perspektive koje će nam omogućiti da budemo tolerantno, da više cijenimo slobodu i individualna ljudska prava.

Jedno od poglavlja vaše knjige govori o tome “Kako smo izgubili moral”, a Vi spominjete tu neke turske autore koji upozoravaju na tzv. “nemoralnu pobožnost” (tur: ahlaksiz dindarlik). Možete li objasniti ovu zloupotrebu religije?

Prije nego dođem do toga, osvrnut ću se na još nešto, na zapadni pogled. Ne tražim da muslimani imitiraju sve što zapad radi, već da muslimani pogledaju sebe. Oni imaju vrijednosti koje mogu biti popularne i na zapadu: demokratija, sloboda, ljudska prava. Sve to je ukorijenjene u islamu. Kritičan sam prema nekim manifestacijama islama ili pogrešnog razumijevanja islama, ono što vidimo u muslimanskom svijetu danas. Nemoralna pobožnost, o kojoj pišem u jednom poglavlju, to nije uvreda za muslimane. Imamo moralne učenjake, ali imamo i primjere onih koji klanjaju pet puta dnevno, koji poste ramazan, ali su arogantni i gledaju ljude sa visine. Koriste trikove da dobiju poene u politici, i u Turskoj, u mojoj zemlji, jer tamošnji vjerski dio je snažniji nego prije. S jedne strane to je dobro, ali s druge strane – nova moć turskim konzervativcima daje da čine sve što žele. Ono na što se ljudi žale, čak i konzervativci kažu da vide vjernike kako paze da ne krše vjerske obaveze, ali rade druge nemoralne stvari – nepotizam, zapošljavaju rođake u institucijama, primjerice. Ja to kritiziram. Imamo pogrešno shvatanje koje na vjeru gleda sa stanovišta – ispravno ili neispravno.

Po Vašem mišljenju, zašto neki akademici zanemaruju modernost u kontekstu suvremene kritičke i interpretativne prakse Kur'ana i religije? Trebamo li se samo osvrnuti na prošlost i tradiciju ili možemo gledati u budućnost i pokušati povezati demokratske vrijednosti s religijskim narativima? Je li to moguće?

Modernost je na jedan destruktivan način došla do muslimana, kroz kolonijalizam. Ali, bolji dio modernosti sadrži ljudska prava, slobodu govora, to su divne univerzalne vrijednosti. Ja pratim te izvore kroz neke islamske autore. Postoje dijelovi Kur'ana koji kažu da se podržavaju ljudska prava jer nema prisile u religiji: one koji žele da vjeruju neka vjeruju, a oni koji ne žele – ne moraju. Naša islamska tradicija nije artikulisala kur'anske temelje ljudskih prava i sloboda.

Kako razumjeti razliku između “vjerskog” i “povijesnog”? Čini se da se muslimani bore da pronađu put? Znamo da je srednjovjekovno islamsko društvo bilo hijerarhijsko: muškarci su bili iznad žena; muslimani su bili iznad nemuslimana i tako dalje. Ali danas su se stvari promijenile, kako pomiriti realnost i srednjovjekovne koncepte?

Naglašavam hijerarhijsku državu srednjovjekovnog islamskog društva. Ono je bilo daleko bolje od tadašnjeg evropskog društva. Jevreji su mogli imati više svojih sloboda kod muslimana, nego kod kršćana. Znam da su neki Jevreji došli i u Sarajevo, kao i u Istanbul, grad u kojem sam rođen. Šta znači historijsko? Mogu dati primjer ropstva. Do 19. stoljeća ropstvo je, kao i na zapadu, bilo dio društva. Imali smo pijace robova. Ali danas je, hvala Bogu, ropstvo nestalo. I trebalo je mnogo modernih napora, borbe za ljudska prava da se to postigne. (…) Imamo mišljenje o tome da su muškarci iznad žena, ali to je historijsko pitanje. To govori o tome kako su muslimanski učenjaci, koji su živjeli prije deset stoljeća, gledali na svijet i kakve su bile norme. Ali to nije vjerski aspekt, već historijski.

Autor ste knjige “Islamski Isus”. Ovdje u Bosni je prošlog mjeseca bila aktualna rasprava o Božiću i muslimanskoj tradiciji. Zato je važno da kažemo nešto o Isusu u islamu i Isusu u Kur'anu. Šta je Isus za muslimane, šta je Božić za muslimane?

Isus je poslanik Issa koji se poštuje u Kur'anu, a njegova majka Merjema je jedina žena koja se imenom spominje. Mi, kao muslimani, zaista poštujemo Isusa i Mariju, tako da prihvatamo to što kršćani cijene Isusa; kršćani imaju svoj način uvjerenja. Kada govorimo o Bosni, vidio sam neke diskusije. Razumijem da Bosna prolazi kroz osjetljiv proces i da za to postoji kontekst. Vidio sam neke desničare koji govore “Božić je, pucaj na džamije”. Ali to je ružna manifestacija vjere i naravno da su muslimani iziritirani takvim načinom. Kada gledamo to teološki, Božić nije muslimanski praznik, ali moram poštovati komšiju, reći mu čestit Božić i očekivati da oni kažu Bajram mubarek olsun. To je odnos susjeda i zato premijeri u Turskoj ili Pakistanu slave blagdane sa svojim susjedima. No, kako su Isus i Marija posebni, kao i priča o rođenju Isusa, mi imamo posebnu vezu s Božićem. Nema tu teološke razlike. U društvima gdje su većina muslimani, neki brkaju Božić i Novu godinu. Ali Nova godina je sekularna ideja, koja nije loša ideja, to je divna stvar. I nešto sasvim drugo od vjerskog praznika.

Ali također mislim da kršćani mogu poštovati poslanika Muhameda kao relevantan izvor duhovnosti. 

Mi želimo da to urade, i imamo kršćane koji to rade. Imam prijatelja u Americi koji piše sjajne knjige o tome kako da kršćani poštuju Poslanika Muhameda. Ali postoji jedna razlika: mi kao muslimani moramo poštovati Isusa jer je to dio Kur'ana. Za kršćane poslanik Muhamed dolazi nakon objave Biblije, to nije dio njihovog učenja. Moramo poštovati uvjerenje drugog, čak i kada imamo teološke razlike. Moramo poštovati dostojanstvo, čovječnost, ali mi to moramo kultivisati. O tome pišem, kako poštovati svako ljudsko biće – u miru.