U drugom masakru kod Gradske tržnice Sarajevo 28. augusta, prije 28 godina, smrtno su stradala 43 civila, a teško ranjena 84, među kojima je bila i Amerisa Ahmetović, koja je sa 16 godina u minobacačkom napadu tadašnje Vojske Republike Srpske pretrpjela teške povrede i ostala bez noge.

Ovo je jedan od dva masakra na Markalama, a prvi se dogodio u februaru 1994. godine kada je ubijeno 68 osoba. Drugi napad koji se dogodio 28. augusta, godinu kasnije, bio je direktan povod za kampanju NATO bombardovanja srpskih položaja.

Minobacačka granata ispaljena sa iz pravca Trebevića, eksplodirala je kod sjevernog ulaza u sarajevsku Gradsku tržnicu 1995., te su srpske vojne, policijske i paravojne formacije tog dana počinile još jedan u nizu stravičnih zločina u ratu vođenom u BiH od 1992. do potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u novembru 1995. godine.

Najduže putovanje u životu

Amerisa je bila među desetinama civila koji su došli da kupe hranu u tržnici, a u razgovoru za Anadolu prisjeća se tog kobnog dana kada je kako je kazala, vladalo prividno primirje.

“Imala sam 16 godina, došla sam da kupim nešto što sam mogla kupiti za te pare i ono što se nudilo. Oko 10 sati ušla sam u tržnicu, kupila neke stvari. Pošla sam da izađem dole na donji izlaz. Vratila sam se, ponovo pošla i vratila se i treći put kad sam htjela da izađem, kada sam zakoračila nogom samo je nastao mrak, tišina i smrad baruta. Kroz glavu mi je prošlo da je bio masakr, jer je bio prethodno na Markalama i vidjeli smo kako je to izgledalo na televiziji. Bila sam svjesna da je pala granata”, pričala je Ahmetović.

U tom momentu je, prisjeća se, bila “zalijepljena” za zid tržnice, a od mjesta pada granate nalazila se svega dva i po metra.

“Pogledala sam ruke, vidjela sam da nema nikakvih oštećenja. Crno je sve od baruta. Pogledam dole, pomaknem suknju da vidim, jedna noga stoji, na drugoj visi komad mesa, noge nema. Ostala sam bez noge. Sama sa sobom sam pričala. To su momenti kada čovjek mora da razmisli i sam sa sobom se dogovori. Tu je ležao čovjek bez nogu, bez glave, samo trup. Razmišljam kako moram da tražim pomoć i bacam se na tog čovjeka. U momentu kad sam pala na njega, osjetila sam kako njegovo srce još kuca. Samo sam podigla ruku. Čim je granata pala, došli su ljudi koji su pomagali. Solidarnost je bila ogromna. Nisu brinuli da li će druga granata pasti, nego da spase što više ranjenih”, kazala je Ahmetović.

Kako je istakla, prvi put je bol osjetila po ulasku u automobil, a put od tržnice do Univerzitetskog kliničkog centra bilo je najduže putovanje u njenom životu.

“U tom momentu morala sam u istom momentu da odrastem, da se suočim sa bolom i posljedicama koje slijede poslije, ako preživim, da se suočim sa psihom koja je bila jako teška poslije i da se suočim sa životom. Bila sam neostvarena, dijete. Preda mnom je bio život, trebala sam da živim, da se školujem, da nešto u životu postignem. Ja se suočavam sa sudbinom. Takva je bila”, rekla je.

U sebi imala dva kilograma gelera

Po dolasku u UKC Koševo iz njenog mladog tijela izvađena je velika količina gelera. U trenutku dok je ležala na podu, tražila je da joj donesu zavoj kako bi sebi podvezala ranu.

“Donijela sam na ortopediju dva kilograma gelera u sebi. Bilo je to jedno od težih ranjavanja ovdje. Ostala sam bez noge, u drugu sam ranjena, ranjena sam u kičmu i glavu”, prisjeća se Ahmetović.

Sjeća se da je veliku ulogu u njenom izlječenju na ortopediji odigrao dr. Ismet Gavrankapetanović, koji je rekao ljekarskom timu, budući da se radi o djetetu, “da ne sijeku nogu, dok ne vide šta se može spasiti”.

Uslijedila je za mladu djevojku veoma bolna faza oporavka, operacije i tretmani.

“Pala sam u besvjesno stanje u kojem sam bila dugo. Prvo moje buđenje, sjećam se, na ormariću za hranu bila je cipela. To je bio momenat kad sam vidjela cipelu, tek sam onda bila svjesna šta mi se desilo. Tada su počele faze s kojima sam se morala suočiti. To je bila faza psihološkog stanja, imala sam psihološki lom, danima sam plakala za izgubljenom nogom, izgubljenim životom… Dugo sam imala tretman psihološkog praćenja i suočavanja sa svim onim što mi se zaista desilo”, rekla je.

Mir najdragocjeniji

Dugo godina trebalo joj je, kaže, da dođe na mjesto masakra. Gradsku tržnicu je, dodaje, zaobilazila na sve moguće načine.

“Odlučila sam jednom, a prošlo je 20-ak godina tokom kojih nisam ovdje mogla doći da položim cvijeće. To su stvari koje bole. Jednom sam rekla da idem. Kad sam prvi put došla, sve mi se vratilo u blic slikama. U glavi mi je bila konfuzija. Tada nisam čula granatu, ali kad sam se prvi put vratila, čula sam zvuk koji ne mogu opisati, osjetila sam i miris baruta i počela sam se kočiti. Vjerovatno je to bio momenat traume. Bio je moj sin sa mnom, koji me je dozivao. Tad sam se prvi put suočila s ovim mjestom i pregrmila ono što sam preživjela. Poslije toga, unazad pet, šest godina, dolazim na ovo mjesto. Nije jednostavno, ali sad sam psihički stabilnija i mogu se suočiti”, govorila je Ahmetović.

U međuvremenu je Amerisa osnovala porodicu, postala majka dvoje djece i predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata “Svjetlost”.

“Morala sam učiti ponovo da živim. Vi mene vizuelno kad gledate, rekli biste da mi ništa ne fali. Ali ja najbolje znam kad se suočim uveče, kad moram skinuti protezu i moram je staviti. Pogotovo kad su djeca bila mala, kad sam trebala ustati ja nisam mogla. Bila sam hendikepirana. Nije lako nikome ko se god suočio s nekim invaliditetom, nije mu jednostavno u životu”, rekla je Ahmetović, dodavši da je osobama s invaliditetom u Bosni i Hercegovini život dodatno otežan.

Uprkos teškim životnim iskušenjima, ostala je hrabra, vedra i optimistična žena za koju je mir najdragocjeniji.

“Ne znam kako ljudima nije jedina poruka u životu, u svemu da je mir ono što treba svakom čovjeku. Rat ne donosi nikome ništa dobro i na kraju uvijek u tom ratu, bilo koji da je, uvijek nastradaju nedužni. Najtragičnije od svega. Mir je nešto najdragocjenije na svijetu. Iako nemamo da pijemo i jedemo, ako smo u miru, lakše ćemo pregrmiti sve”, poručila je Ahmetović.