Prije tačno 13 godina u punom sarajevskom tramvaju brutalno je napadnut i ubijen šesnaestogodišnji Denis Mrnjavac. Dječak se iz škole vraćao kući. Život je izgubio zbog upućenog pogleda huliganima. Novinarka N1 je razgovarala sa njegovom majkom, Anom Mrnjavac.

Tramvaji i dalje prevoze ljude. Ljudi su u njima danas sa povezom preko usta… da li su tada bili sa povezom preko očiju, pita se, i nakon 13 godina majka za koju je zvuk tramvaja, zvuk smrti… da li je iko išta mogao uraditi tog dana, prije tačno 13 godina, kada je u prepunom tramvaju, iz čista mira ili prije mržnje prema miru, blagosti i ljepoti, koje je, kako se prisjeća, svojom pojavom u svaki prostor unosio – ubijen njen sin?

Prelazi preko šina do mjesta sa kog na godišnjicu njegove smrti svijet podsjeća na njegovu nevinost i dobrotu, preko njegove smrti ne prelazi…

“Bio je tako, neka tiha priroda, ali uvijek je bio pozitivan, nasmijan, spreman za igru, za druženje, bio je svestrano dijete, odličan učenik, svima je bio spreman pomoći, nije zato što je moj sin ali je zaista bio takav, bio je omiljen, dijete koje bi svaki roditelj poželio… Bol je svakim danom sve veća i veća. ”

Nada da će u Denisovom liku donosioci odluka u ovom gradu i državi prepoznati mogućnost opomene, osude nasilja, odavanja počasti bezrazložno prekinutoj mladosti, sve je manja.

“Organizacija “Udruženje mladih Denis Mrnjavac”, to su njegovi vršnjaci, prijatelji, oni su pokrenuli da se izgradi spomenik, da to bude opomena na neki način. Denis nije samo Denis, on simbolizuje sve nedužne žrtve ovog grada, ali eto, očigledno još niko nema sluha, još ništa se tu nije uradilo i ja više gubim svaku nadu da će se ikada išta i uraditi. Smatrala sam da će moj Denis biti jedna velika opomena, jedna žrtva, za svu drugu djecu, dugo godina sam smatrala da je to možda jedini razlog njegovog tragičnog stradanja, međutim, već gubim nadu, prosto djeca nisu priritet ovog grada, ove države, ovog društva i ovih vladajućih struktura. Da jesu, prvo bi došlo do promjene zakona, malo bi bile drugačije sankcije, nešto bi se konkretno poduzelo po pitanju maloljetničke delinkvencije i uopšte vršnjačkog nasilja, ali svjesni smo da su to samo puste priče i da se u biti ama baš ništa nije desilo.”

O onome što se desilo njenom sinu, na suđenju ubici i napadačima, niko nije posvjedočio. Dvije godine je kroz suđenje sama prolazila, gledala lica onih koji su joj napali i ubili dijete, baš kao što i sada sama organizuje obilježavanje godišnjice njegove smrti i postavljanje plakata sa Denisovim likom.

Razočarana je u društvo, zemlju, sistem, ali kaže – njeno je mjesto tu, u zemlji zemlje u koju je ukopan.

“To je neopisivo, neuporedivo… Kao da živite, vidite svjetlo dana i… sve ide normalno nekim svojim tokom a onda se odjednom život prelomi i nastane mrak i tama, ne postoji veća bol, to je trenutak kad su vas presjekli u svemu. Kada se sve to tako desilo, kada već niko nije pritekao u pomoć, niko vjerujte ni na suđenje nije htio da dođe i da da iskaz… ja stvarno ne znam gdje je ta naša ljudskost. Ja ne znam kako je neko mogao mirno gledati tu situaciju i to napadanje i ne reagirati a vidjeti da je dijete kao žrtveno jagnje u ringu, tako su se ponašala njih trojica prema njemu...”

Tokom razgovora, nakon snimanja intervjua sa Anom Mrnjavac na tramvajskoj stanici, potpuno slučajno, njen prvi susret sa čovjekom iz tramvaja smrti njenog sina, sa glasom koji joj je sa Denisovog telefona javio da je stradao. Sa očima koje su vidjele posljednji trenutak njegovog života.

“Gospođo, jeste li Vi Denisova majka?”

Pita ga: “Kako Vi niste reagovali? Lutka moja, on je bio sam…”

Potvrda onog što je znala – da je napadnut bez razloga.