Ilijaz Pilav, srebrenički hirurg čija je priča o spašavanjima života u opkoljenoj enklavi dokumentirana i u BBC dokumentarcu "Smrt Jugoslavije", kandidirao se za člana Predsjedništva BiH 2006., a potom i 2010. Centralna izborna komisija BiH je kandidaturu odbila s obrazloženjem koje oslikava apartheidsku prirodu tog i još nekih dijelova Daytonskog ustava: „Ilijaz Pilav ne može biti biran za člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske budući da se izjasnio kao Bošnjak“.

Na ovu nepravdu ukazuje Damir Arnaut, zastupnik u Predstavničkom domu PSBiH i u svom obraćanju javnosti ističe da se Dragan Čović kandidirao za člana Predsjedništva BiH na izborima 2018., 2014., i 2002., Borjana Krišto 2010., Ivo Miro Jović i Božo Ljubić 2006., itd. Svakom od njih je kandidatura potvrđena, budući da su iz Federacije BiH i da se izjasnili kao Hrvati.

Šesnaest godina nakon odbijanja prve Ilijazove kandidature i šest godina nakon što je Evropski sud za ljudska prava prihvatio moju argumentaciju i odlučio da je takva diskriminacija nedopuštena, naglašava Arnaut, moj klijent još uvijek nema pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH. Dragan Čović, Borjana Krišto, Božo Ljubić i Ivo Miro Jović i dalje imaju.

I pored tih činjenica, pojašnjava Arnaut, sve što je dr. Pilav ikada tražio, i sve što je u Strasbourgu teoretski dobio, ali u bh. praksi nikada ostvario, je pravo da se kandiduje za najvišu državnu funkciju. Čović, kojem to pravo nikada nije ni osporeno, i koji je, šta više, u čak dva od tri pokušaja pobijedio, sada traži garanciju da će biti izabran kod svake iduće kandidature.

Postavlja se pitanje, kako smo došli u situaciju u kojoj se koplja lome oko toga kako osigurati nešto što nije zajamčeno niti jednim međunarodnim instrumentom, pa ni samim Daytonskim sporazumom? Kako smo došli do toga da sagovornici u Neumu prihvate formulaciju da će se iz Republike Srpske birati „predstavnik srpskog naroda i svih drugih“, a iz Federacije BiH „predstavnik bošnjačkog naroda i svih drugih“ i „predstavnik hrvatskog naroda i svih drugih“? Kako su moj klijent, Ilijaz Pilav, ali i Jakob Finci, Dervo Sejdić, Azra Zornić i pokojni Svetozar Pudarić, koji su samo tražili da budu jednaki i zbog toga do Strasbourga otišli, opisani kao „svi drugi“, dok Dragan Čović, koji Strasbourga nije vidio, dođe u poziciju da u 21. vijeku bude još više ispred njih nego je to bio u prošlom? Da u Neumu dobije ono što ni Franjo Tuđman nije u Daytonu? Da ako će oni dobiti pravo da budu birani, on traži garanciju da bude izabran?

Tako što su pregovarači – domaći i međunarodni – prihvatili Čovićev narativ o „legitimnom predstavljanju“, a Bakir Izetbegović taj narativ i princip, koji ni u Daytonu nije kodifikovan, potpisao 17. juna 2020. u Mostaru. Na stranu što kao poslanik i političar ja za takav narativ nikada u Parlamentu neću glasati, moja je obaveza da kao advokat za svog klijenta tražim isti tretman. Ako će Dragan Čović dobiti garancije da će on ili neki drugi „legitiman predstavnik hrvatskog naroda“ biti izabran za člana Predsjedništva BiH, onda ja iste takve garancije tražim za Ilijaza Pilava ili nekog drugog Bošnjaka u Republici Srpskoj.

Zastupnik u PSBiH ističe, da kada je osmišljavao strategiju kako osporiti diskriminatorne dijelove Daytonskog ustava pred Evropskim sudom, najteži dio pripreme mu je bio kako osobi reći da garantuje da će ishoditi presudu, ali da će vjerovatno proći decenije prije no što bude imala šansu da bude izabrana. Ilijaz je rekao da samo želi jednaku šansu. Tada je to značilo pravo da bude biran. Dragan Čović je podigao ljestvicu, tražeći „pravo da bude izabran“. Moja je obaveza ishoditi za svog klijenta ono što je tražio – jednaku šansu. Ako to danas znači pravo Čovića da bude izabran, onda Ilijaz zaslužuje isto.

–Do ovog cilja se može doći isključivo mozgom, ovakvim analizama i lobiranjem, na besprijekornom engleskom, njemačkom, francukom, u evropskim zakonodavnim, izvršnim, i sudskim tijelima. Čović je, djelovanjem kadrova iz Hrvatske, svoje ciljeve nametnuo na taj način, a ne izvođenjem građana na ulice. Parirati mu treba na istom terenu, što neki od nas i mogu – tvrdi Arnaut.

Mišljenja je da održavanje izbora 2. oktobra više niko ne smije dovoditi u pitanje, a oni se mogu i trebaju održati po važećim pravilima jer ova vlast nije sposobna ishoditi kvalitetne promjene. Za nadati se je, dodaje, da će to biti zadnji izbori na kojim se Pilav ne može kandidirati kao Bošnjak iz Republike Srpske. Da će rezultirati ljudima koji su svjesni da sama „predsjednička kampanja“ dodatno truje ionako otrovanu atmosferu i da indirektan izbor jednog predsjednika s nikakvim ovlastima rješava problem na najbolji način, jer izvor problema potpuno uklanja.

–Možda bi, stoga, upravo Bošnjak iz Republike Srpske bio idealan zajednički kanidat Trojke, koji bi selidbom u Federaciju i pričom o stvarnoj obespravljenosti oslikao apsurdnost trenutnog sistema, ali i pokušaja da se presude Evropskog suda tom sistemu prilagode, umjesto obrnuto -zaključuje Arnaut.