Bajtal o 2025. godini: Beznađe svuda. Ljudi iz BiH ne odlaze već bježe...

Razgovarali smo o godini iza nas, o riječima koje su se potrošile, emocijama koje su ostale potisnute, o društvu koje stalno obećava sutra, a rijetko živi danas.

Pitali smo šta bismo izgovorili kada bi morali ovu godinu opisati jednim društvenim osjećajem.

"Vidimo da planeta pliva u nemoralu, da se planeta potpuno izgubila, da je princip sile došao do izražaja i da se više ne krije. Mogli ste i juče, i danas, i noćas pročitati, čuti kad Trump kaže, nama Grenland treba i mi ćemo ga imati. Dakle, nama to treba i mi ćemo to imati, imamo silu da to imamo. Prijeti se jednoj državi kojoj to pripada, neskriveno se to radi. Kad to tako vidimo, čujemo, gledamo, svjedočimo - šta drugo reći nego beznađe", rekao je Bajtal u Novom danu.

"Svaki bosanski budžak živi beznađe 30 godina"

Kada je u pitanju lokalni nivo, kazao je da to živimo 30 godina.

"Teško naći bosanski ćošak, budžak gdje je to - beznađe. Sada govorim iz svih uglova mogućih, na nivou standarda, na nivou kulture, na nivou dizanja tenzija, neizvjesnosti. Kako god pogledate, nigdje ne vidite nešto što se zove perspektiva, neki novi svijetli horizont, neko društveno proljeće u smislu da sunce grane, dolazi nešto bolje, da dahnemo. To se zaista i, nažalost, još uvijek nigdje ne vidi", rekao je Bajtal.

Zašto smo prestali slušati druge i nemamo strpljenja?

"Izgleda da su prošla ta vremena naracije, priča. Sad govorim u bosanskom kontekstu. Ono što pamtimo iz djetinjstva kao sijela, tipična okupljanja gdje govor i slušanje bio je sastavni dio atmosfere, zbog koje se sve to održavalo. Okupljanja su bila da se govori i da se sluša, da se razmjenjuju misli. Ovako se izašlo na neki novi horizont - pričam ti priču, da li me slušaš ili ne slušaš, ne zanima me, ja imam svoje aksiome, ja imam svoje imperative, ja govorim šta ja hoću, a ne šta bi ti i ja mogli da dogovorimo, kuda ćemo zajedno, kako ćemo. Dakle, izgubila se ta dimenzija razgovora. Ostao je samo govor. Svako govori, niko nikog ne sluša. Može li biti poraznije u ljudskom smislu od toga?", smatra Bajtal.

"Ljudi svoj glas zatomljoju zbog ucjena"

Naveo ja kako se ljudi trebaju konformirati i uvažavati zahtjeve druge strane sve do one granice, dok ih to ne ugrožava, ali i prihvatiti činjenicu da postoje drugi i da moraju poštovati njegovu slobodu, koja može samo do vas dolaziti, a ne ići preko vaših ramena.

"Međutim, kad insistirate, kad razmjenjujete imperative, kad razmjenjujete nesposobnost slušanja, sad se opet vraćamo na ovaj prethodni segment, a mi smo konformni prema momentima u društvu koji su učestali, a koji nisu ni malo lijepi... Dakle, mi smo postali konformni da slušamo o nasilju, da slušamo o porodičnim nesuglasicama, nego o zbiljnim rezultatima tih nesuglasica. Time izlazimo na širi društveni plan. Sa čisto ljudskog dijaloškog aspekta u ovom momentu. Međutim, kad izađete na taj širi plan, onda imate jedan programirani konformizam. Politike i ideologije su postavljene tako da je princip slušanja ključni princip. Dakle, ili će biti, kako ja kažem, ovo Trumpovski, dakle, važi i ovdje, i važi već dugo, ili neće biti nikako. Ljudi su naprosto raznim načinima ucjene, pritiska, dovedeni u situaciju da svoj glas zatomljuju, da prihvataju, da se klanjaju, da poštuju lažno ili stvarno, stvarne ili lažne autoritete. I onda smo naprosto ljudski pogubljeni. Čovjek koji nije svoj, nije više čovjek. Ne može se služiti drugome u poniznosti. Može se biti na usluzi drugome iz zajedničkog interesa, iz razumijevanja, iz ljudske potrebe da mu pomogneš -n'a usluzi sam ti šta mogu činiti za tebe'. Ali ne, 'evo, činim sve za tebe jer te se bojim, jer tako moram, jer si jači od mene jer nisam finansijski zavisan i to. Finansijski, profesionalno, karjeristički, to su totalna ljudska urušavanja, personalna urušavanja. Urušavanje ljudske autentičnosti, naše individualnosti, prihvatanje grupnih normi i obaveza, nametnutih standarda koji se već odmetnuli od prirode, od života, od zajedništva", naveo je Bajtal.

"Ljudi nam bježe"

Istakao je kako u BiH postoji odsustvo kritičkog uma, koji se izgubio upravo u ovom nametnutom konformizmu.

"Imam jednu misao koju ja volim ponoviti, koja mislim da je ključna u bosanskoj filozofiji, koja nas uči tome, i ona sad važi za ove vladare života i smrti - istinski kritički um ne poznaje zalijetanje kao način svog susreta sa svijetom. Znate, kad se srećete sa svijetom ljudskim, kad se ne zalijećete, kad ne gurate nikoga uza zid, kad niste baždareni na princip sile, kad drugačije organizujete životne procese, onda ste u domenu kritičkog uma. Kada pitate može li ovo ovako ili je bolje da to ide drugačije, a ne ovo mora, ovo će samo ovako ili nikako, onda je to već jedna druga priča", rekao je.

Rekao je i to kako je rečenica "da ljudi odlaze" efumeziam i da bi ispravnije bilo da se kaže da "ljudi bježe".

"Ljudi bježe odavde kao što bježe sasvim prirodno od bilo koje druge opasnosti. Dakle, u šumi od životinje, u ratu od smrti. Ovdje se bježi od besmisla, bježi se od siromaštva, bježi se od straha, bježi se od tenzija, bježi se od svega onoga što iole racionalan prosječan ljudski um može da prihvati kao normalno, za normalno življenje. Onda kad izvučete tepih normalnog načina življenja ljudima ispod nogu, oni počinju da propadaju i počinju da mlataraju rukama i nogama, traže načina da se spase, da ne potonu. Svako iz bujice želi da se dočepa obale. Ovo je bujica besmisla od koje ljudi bježe. A oni koji su ovdje su usamljeni hrabri", rekao je Bajtal.

"Kolektivni, društveni refleks bježanja"

Ističe da je svako od onih koji su otišli su shvatio da je život jednokratan i nenadoknadiv.

"I hoće da se spase nečega što je besmisleno da se spasi, belaja. I tu, naravno, opet izostaje onaj kritički um. S jedne strane, idem sad da se borim, ali za to idem da se borim, bila bi potrebna građanska hrabrost. Bez građanske hrabrosti, odlučnosti, da se uhvatite i pristanete na rizik borbe za svoje dostojanstvo, za svoju ljudskost, za svoj standard protiv ovih krimi-etno bandi koje ne samo da su opasne, nego su opake. Onda, elementarni, zdravorazumski rezon jeste spasti se. Šta je linija najmanjeg otpora tog spasa? To je pobjeći. Znate, to je refleks jedan. Imamo kolektivni, društveni refleks bježanja. To je inače prirodni refleks samoodržanja. Ili pobjeći ili stupiti u borbu u trenutku opasnosti. To su samo dva rješenja. Manji je broj onih koji biraju borbu. Jer kaže, pametnije mi je. Pametniji popušta. To bježanje je zapravo vid popuštanja.

No, iako odlaze, ističe da niko ne odlazi radostan već je tamo samo zbog sigurnosti.

"Inače ih muči, pritiska, boli. Nostalgija. A nostalgija je strašan duševni ljudski psihološki osjećaj. Strašan. Svako onaj ko se ovdje rodi, udahne ovaj vazduh bosanski, on gdje god dođe tamo mu taj vazduh nije takav. To, naravno, važi za svaku tačku ovog bijelog svijeta na kome jesmo. Čak mi sad rekao crnog svijeta u okviru teme o kojoj govorimo", pojasnio je Bajtal.

"Moramo se izboriti za pravo"

Poručio je kako je vrijeme da se borimo za upotrebu prava koja su na papiru.

"Pravo pobune je ustavno pravo i tamo piše da imate, ako nema drugog načina, ako ne uspijevate kroz institucije, procedure da riješite svoj problem življenja, egzistencije, smisla, da se pobunite. A vi to ne smijete jer je to samo papirno to pravo. Moramo se izboriti na svoje pravo. A da bi to znali, moramo imati znanje. I onu građansku hrabrost i onaj kritički um. Fali nam, čini mi se, svega toga pomalo", zaključio je.

Detalje pogledajte u videu:

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad