Politički analitičar Kurt Bassuener naveo je da je pomoćnik američkog državnog sekretara za Evropu i Evroaziju James O’Brien održao važan govor 2. februara u Sarajevu i prenio nekoliko korektivnih poruka političkim liderima BiH, i to “posebno separatističkom predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku i njegovom hrvatskom nacionalističkom kolegi – i dugogodišnjem savezniku – Draganu Čoviću”. Međutim, Bassuener također smatra da je govor bio pokazatelj da se Zapad i dalje nije “suočio s dugotrajnim neuspjehom svoje dosadašnje politike”.
Bassuener, stručnjak za Balkan iz Savjeta za politiku demokratizacije sa sjedištem u Berlinu, navodi u svojoj analizi da je O’Brien tom prilikom iskoristio svoje prisustvo pri stvaranju Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine sa velikim efektom i da mu njegovo učešće u tim pregovorima daje “neobičan autoritet da parira Dodikovim višegodišnjim lažnim narativima” o “izvornom Daytonu”.
Bassuener ističe da je upravo Daytonski sporazum crno na bijelo propisao sastav Ustavnog suda sa tri strane, mjere svojstvene instituciji i ovlaštenjima međunarodnog visokog predstavnika (Aneks 10), te garanciju za sigurnost zemlje i teritorijalni integritet (Aneks 1A i Aneks 2).
“Ustav potvrđuje da je BiH jedna država, bez prava na secesiju ili podjelu”, istaknuo je O’Brien u govoru, te je također kritikovao nedavne demonstracije na liniji razgraničenja između entiteta Republike Srpske i Federacije BiH.
O’Brien je istakao da Dodikov narativ “izmišlja” neku vrstu “izvornog Daytona” koji obećava da će vratiti blokade, uznemiravanje i barikade koji su bili prisutni u ratu umjesto stvarnog sporazuma, koji ih je uklonio.
“Sve ove poruke su dobrodošle, posebno sa njegovog nivoa. Međutim, umjesto da predstavlja temeljnu preispitivanje i rekalibraciju politike SAD-a prema Bosni i Hercegovini – i zapravo regiji Zapadnog Balkana – govor odražava nastavak menadžerskog načina razmišljanja koji ometa politiku SAD-a, Evropske unije i Ujedinjenog Kraljevstva, čineći ga podložnim lokalnim zloćudnim akterima (i, kao što je implicirano, njihovim autoritarnim geopolitičkim saveznicima Rusiji i Kini)”, piše Bassuener.
On smatra da bi Zapad, ako želi da ostvari čak i ciljeve koje O’Brien spomenuo, a kamoli svoj širi deklarirani cilj da se BiH i njeni susjedi mogu pridružiti EU i NATO-u, trebao da se “suoči s dugotrajnim neuspjehom svoje dosadašnje politike”.
Bassuener je priznao da su pitanja poput rata u Ukrajini i na Bliskom istoku u prvom planu Zapada, ali je podcrtao da je potrebno uzeti u obzir relevantnost regije Zapadnog Balkana.
“Rusija, na kraju krajeva, gleda na Zapadni Balkan kao na još jedno od svojih igrališta za zlonamjerno uplitanje. I primjetno je da je O'Brien dva puta u svom govoru upotrijebio riječ “opasno” i osvrnuo se na “argumente koji bi zemlju odvukli nazad, ne na početni mir, već na rat koji mu je prethodio”. Njegov ton hitnosti ukazuje barem na jasno razumijevanje da su ulozi visoki. Promjena u Washingtonu i Berlinu može da katalizira potrebno preispitivanje transatlantske politike tamo gdje je do sada nedostajala volja”, navodi Bassuener.
“Čović žudi za onime što Dodik ima”
Kako navodi Bassuener, O’Brien se fokusirao na nekoliko ključnih poruka.
“Nabrojao je niz prijestupa ukorijenjenih etnonacionalista u zemlji, a primjeri su – ali ne ograničavaju se na – Dodika i Čovića. Kao lider Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH) i poslanik u jednom od vijećnica bosanskohercegovačkog Sabora, Čović otvoreno žudi za onim što Dodik ima – teritorijalno definiranim feudom – u kojem je nedvosmisleno dominantan i u kojem mu se daju još daljne strukturne garancije da to tako zadrži”, piše Bassuener.
On navodi da je, radeći sa Dodikom, Čović uspio pritisnuti Trojku “da potpišu prijedlog za postizanje ovih ciljeva”, tj. Laktaški sporazum. Zauzvrat, Dodik i Čović su se složili da glasaju za preostali komplet reformi potrebnih za početak pristupnih pregovora sa EU.
Bassuener ističe da su to SAD “srećom odbile”, ali da je Delegacija EU u zemlji navodno “oduševljena” time, i to “jer joj je pružena prilika da započne pregovore – i tako da ima mogućnost da sa zakašnjenjem predstavi politiku proširenja koja je dugo neuspješna kao da joj je vraćen “zamah” čak i u nedostatku stvarne, pozitivne reforme i usred evidentnog nazadovanja”.
O’Brien je istakao Čovićevo uskraćivanje podrške gasovodu Južni interkonektor za povezivanje gasnog sistema BiH sa LNG terminalom na hrvatskom ostrvu Krku, projektu koji ima za cilj da pomogne tome da se BiH oslobodi oslanjanja na Rusiju za dio opskrbe energijom. Čak se požalio na situaciju u Mostaru riječima: “grad ostaje slomljen, zarobljen u podijeljenoj prošlosti”.
Bassuener ističe da dio te podjele upravo proizlazi iz dogovora HDZ-a BiH i bošnjačke SDA iz 2020. godine, koji su podržali Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države i EU.
“Taj sporazum je omogućio da se izbori u gradu nastave nakon 12 godina, ali samo tako što će se on suštinski ponovo podijeliti između stranaka koje su ga prvobitno i podijelile”, piše on.
Ističe da je mostarski sporazum “postavio teren za još veću grešku, zasnovanu na istoj pogrešnoj nadi da bi ugađanje opstrukcionistima moglo olakšati napredak: “izborna reforma” iz oktobra 2022./aprila 2023., koja je izvršena putem dva seta nametnutih rješenja Visokog predstavnika, ali jasno vođena politikom SAD-a”.
Prema Bassueneru je centralna ideja koja je bila u osnovi ovih poteza bila pretpostavka na koju se fokusiraju američke diplomate već najmanje deceniju: “da se Dodikove separatističke ambicije ne mogu zaustaviti bez obnove hrvatsko-bošnjačke suradnje, koja je uspostavljena Washingtonskim sporazumom iz 1994. kojim je stvorena Federacija (i okončala faza rata koja je suprotstavila hrvatske separatiste i Armiju BiH)”.
Zaključuje da je cilj te saradnje je bio da se “zabije klin” između Čovića i Dodika i prekine njihova saradnja razbijanju postdejtonske države.
“Sredstvo tog napora saradnje bilo je da se pristane na Čovićeve teritorijalne težnje da bude jedan barem de facto hrvatski entitet, a da se cijeli proces prikaže kao demokratski”, navodi on, te dodaje da je to “očigledno propalo”.
Bassuener ističe da je ono što ga je najviše “razočaralo” u O’Brienovom govoru to što se držao ideje da Dejtonski sporazum nije problem nego politički lideri zemlje.
“Zapravo, struktura poticaja koju je stvorio Dejton oblikovala je sve političke lidere na sceni danas – nijedan nije bio glavni igrač 1995. godine, ali su produžili disfunkciju i ubrzali silaznu spiralu”, navodi on, te dodaje da problem upravo ilustruju Dodik, Čović i mnoštvo drugih, a to je da je politička moć “determinanta mnogo čega drugog” i da je povezana sa ekonomskom moći, uticajem na medije itd.
“Sadašnje izjave Dodika i Čovića su ranije značila kraj političke karijere”
Bassuener smatra da je O’Brien s pravom naveo da je nakon potpisivanja Daytona postignut značajan napredak – od rekonstrukcije ratom razorene zemlje do izgradnje institucija na državnom nivou neophodnih za zacrtavanje kursa zemlje ka euroatlantskim integracijama.
“Ali ono što ovdje nije navedeno je da su, potkrijepljeni čvrstom moći i provedbenim odredbama u Dejtonu, poticaji za političke aktere u BiH bili mnogo drugačiji oko 2004. godine od onih koji su sada. Ti akteri su djelovali u daleko više ograničenom okruženju, uz razuman strah da će biti smijenjeni sa funkcije ili potpuno zabranjeni ako ih Visoki predstavnik smatra preprekom implementaciji mira. Povratak nasilnom sukobu bio je nezamisliv, dijelom zbog toga što su sjećanja još uvijek bila blizu, ali i zbog pretpostavke da će NATO zaustaviti bilo kakve pokušaje njegovog pokretanja – smrtonosnom silom ako je potrebno”, ističe on.
“Izjave poput onih koje danas redovno izgovaraju Dodik ili Čović tada bi bile kraj karijere. Ovaj strukturalni faktor odvraćanja, neophodan kontrolni mehanizam da bi Dayton funkcionirao (iako uz stalnu budnost), omogućio je stvarni napredak i probudio optimizam u široj javnosti – na neko vrijeme”, dodaje.
Bassuener zatim objašnjava da je, otprilike 2005-2006., preovladala ideja da će proširenje EU zamijeniti dejtonsko “guranje” procesa naprijed. Korištenje instrumenata za provođenje koji su sastavni dio Daytona, kao što su Bonske ovlasti visokog predstavnika, ali i misija odvraćanja mira koju je EU preuzela od NATO-a krajem 2004. (EUFOR) predstavljena je kao suprotna ovom procesu.
“Ova promjena, bez rješavanja faktora koji su ometali napredak u prvim godinama nakon Dejtona, značila je da su reforme i institucije koje su počele mijenjati i puštati korijene umjesto toga prekinute prije nego što su bile održivo nepovratne”, smatra on.
Ističe da je “evroatlantska budućnost bila mnogo bliža 2004. nego danas”, te da građani BiH sada žive “u nekoj vrsti Dejtona slobodnog dometa, bez ikakve pouzdane kontrole”.
“Američko prihvatanje regionalne politike EU bilo je fokusirano na podsticanje proširenja, isključujući širi vanjskopolitički alat. S vremenom su bh. političari – i oni u cijelom regionu – sve više iskorištavali očaj EU da pokaže svoju moć “transformativnu moć“, efektivno preokrenuvši dinamiku moći. Često se proglašavao napredak u nadi da će na kraju biti postignut”, navodi on.
Bassuener smatra da je ova struktura poticaja podstakla nazadovanje i omogućile akterima da konstantno podižu tenzije a pri tome upiru prst u druge.
“Nijedan intelektualno pošten posmatrač ne bi zaključio da su Dodik ili Čović bili oni koji mole ili da je EU dominantna u tom odnosu. Sasvim je obrnuto”, smatra on.
Dodaje da su SAD, EU, a sada i Ujedinjeno Kraljevstvo sami sebi nanijeli ovu “nemoć”.
“Sjedinjene Američke Države, sa svoje strane, često stisnu zube, čak i ako se povremeno značajno razlikuju od EU, kao što je to slučaj sa Laktaškim sporazumom. Ali sveobuhvatna politika je derivat, funkcija politike EU. Američku politiku stoga određuju i lokalni akteri, a ne regionalni ili geopolitički strateški prioriteti, a kamoli vrijednosti”, navodi on.
Prelijevanje politike i regionalna destabilizacija
Bassuener upozorava da je “ustupanje inicijative zloćudnim akterima u BiH”, uprkos nenadmašnoj zapadnoj strukturnoj poluzi unutar dejtonskog sistema, dovelo do regionalne destabilizacije i demokratskog nazadovanja u svim susjedima BiH, “jer su autokrate vidjeli slabljenje interesa i odlučnosti Zapada”.
“U Srbiji se to očituje u njenoj iridentističkoj politici “srpskog svijeta” prema BiH, Crnoj Gori, Kosovu, pa čak i Sjevernoj Makedoniji”, navodi on.
Navodi da je ovakav stav Zapada u Crnoj Gori, članici NATO-a, omogućio “autoritarnom nacionalističkom predsjedniku Aleksandru Vučiću” da Srbija i njena pravoslavna crkva “efikasno zauzmu državu”.
“Čak je i članica EU i NATO-a Hrvatska naoružala svoju poziciju u tim savezima kako bi podržala Čovićeve ciljeve. A liberalno-demokratske vrijednosti su u defanzivi i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj”, navodi on.
Objašnjava da je snažna, ujedinjena zapadna politika u Bosni, posebno nakon intervencije NATO-a protiv Srbije 1999. godine zbog njenog napada na Kosovo, bila oslonac politike koja je uvjeravala građane širom regiona u sigurnost i olakšala napredak.
“Odsustvo takvih garancija skoro dvije decenije ključno je za razumijevanje demokratske regresije”, dodaje, ističući da je ovo u regiji iskoristila i Rusija za svoje interese.
Bassuener primjećuje da O’Brien “očito još uvijek pridaje veliku važnost regionalnoj ekonomskoj integraciji i saradnji kao fasilitatoru dubljih promjena”.
“Američka politika na Balkanu oscilirala je između političke ambicije i – kada je frustrirana – pokušaja da promijeni dinamiku ekonomskim instrumentima; oba pristupa ne uvažavaju činjenicu da su politika i ekonomija neraskidivo povezane. Politička ekonomija Daytona i njeni poticaji su ono što nas je dovelo ovdje. Politička moć u političkim sistemima regiona određuje ekonomske rezultate, te osigurava nekažnjivost – zato se i traži politička funkcija. Ovo je politički, zapravo strukturalni problem s kojim se treba suočiti, a ne ga zaobići”, ističe on.
Bassuener smatra da američka ideja da će integracija imati “mrežne efekte koji pomažu u rješavanju inače nepremostivih problema”, a koju su promovisali i osnivači EU, ne uspijeva na Balkanu jer “za ogromnu većinu političkih lidera regiona Zapadnog Balkana članstvo u EU nije glavni prioritet – ako je uopšte prioritet”.
“Umjesto toga, njihova primarna težnja je nekažnjivost, novac i moć u svim oblicima, upravo sada, bez interesa za društveni ugovor koji bi zapravo obezbijedio građane. Zbog toga ljudi emigriraju, a ne zato što žele da napuste posao profesora ili doktora da bi radili u staračkom domu ili kao taksista u Njemačkoj”, navodi on.
Razvijanje otporne demokratije
Bassuener smatra da se potencijal u BiH i ostatku regiona ne može se naći među političkim liderima ovih zemalja, te da će s ovakvim pristupom građani “sve više glasati nogama tako što će u potpunosti napustiti regiju, nakon godina dugotrajnog poniženja i poniženja”.
“Politika koja je strateški osmišljena kako bi se razvila dubina i otpornost za demokratiju u BiH morala bi nužno provoditi Dayton, kao primjenjivi zakon zemlje. Ali to bi također potvrdilo cilj izgradnje društvenog konsenzusa za demokratski sistem sa fundamentalno drugačijim poticajima, a ne izgrađenim oko interesa etničkih lidera, kao što je Dayton morao biti da bi okončao rat. Politike američkih, EU i drugih zapadnih demokratija mogle bi aktivno olakšati razvoj ovog pritiska odozdo prema gore – a zatim i reagirati na njega”, navodi on.
Kako navodi Bassuener, O'Brien i njegove kolege pregovarači su radili na Daytonu kako bi osigurali da Evropska konvencija za ljudska prava bude sastavni dio Ustava koji je omogućio građanima da traže ispravku za kršenje Konvencije u tom sporazumu. Ističe da je u šest slučajeva, a posljednji put u augustu prošle godine, Evropski sud za ljudska prava presudio je u korist tužitelja, presuđujući da Ustav BiH treba izmijeniti kako bi se osigurala jednakost prava po pitanju izbora.
Međutim, primjećuje da “provođenje ovih odluka nije prioritet SAD-a ili EU”, te da malo utiču na to da se to desi.
Bassuener navodi da bi se potencijalna rješenja mogla osmisliti na osnovu ne samo ovih presuda, već i na osnovu “volje naroda za dostojanstvom i odgovornošću”, ali da “u nedostatku jasnoće da će se Dayton provoditi savjesno i da se može osigurati sigurnost, te omogućiti odgovornost pred sudom, trenutna gomila predatora u politici BiH može nastaviti djelovati u suštini bez ikakvih izazova”.
Bassuener zatim ističe da ispravljanje politike također zahtijeva suprotstavljanje uticaju susjednim zemljama BiH. On smatra da je nada da će se “iskoristiti uticaj Hrvatske i Srbije na hrvatske i srpske nacionaliste” u BiH, umjesto oslanjanja na alate koje je Dayton pružio, imala niz štetnih posljedica.
“Politika je također, perverzno, pojačala utjecaj koji su neposlušni bh. hrvatski i srpski nacionalisti imali na politiku u Hrvatskoj, odnosno Srbiji. Dopuštajući liderima u Zagrebu i Beogradu da izbjegnu odgovornost za ono što je efektivno bila njihova podrška bosanskim nacionalističkim hrvatskim, odnosno srpskim tvrdolinijašima, nacionalistički programi i aspiracije potkopale su napore u sve tri zemlje da uspostave i održe odgovorne, liberalne demokratije. Štaviše, isto odricanje od odgovornosti od strane Sjedinjenih Država i njihovih evropskih saveznika stvorilo je mnogo zelenije pašnjake za neliberalne geopolitičke aktere Rusiju i Kinu da steknu uticaj”, navodi on.
Bassuener je pozdravio O’Brienov govor kao “dobrodošlo prilagođavanje situaciji”, ali je upozorio da američka politika i dalje ostaje “lakovjerna, fatalistička i stoga nedovoljno ambiciozna prema ne samo BiH nego i regiji”.
“Osnovna pretpostavka je da je BiH, i zapravo cijela regija, neizbrisivo i nepopravljivo plemenska, koja zahtijeva menadžerski pristup koji ne uklanja rizik. Nestala je svaka ambicija, nekada uobičajena u Washingtonu, da se Dayton tretira kao prijelazni aranžman, da se pokrene i olakša evolucija”, naveo je on.
Prema Bassueneru bi trebalo uvesti “posljedica za Dodika i Čovića”, i to korištenjem dejtonskih instrumenata, pojačanih drugim alatima koje Sjedinjene Države, EU, UK i njihovi demokratski saveznici mogu koristiti.
“Cilj ne smije biti samo povremeno disciplinovanje zlonamjernika sa vrstom blagih sankcija ili drugih kazni koje su se do sada primjenjivale (iako bi solidarnost EU pomogla), već prije stvaranje okruženja u kojem kreativne alternative mogu dobiti popularnost”, smatra ovaj analitičar.
Objašnjava da bi ovo podrazumijevalo vraćanje kredibiliteta odvraćanju “demonstracijom, a ne samo izjavom” da je secesija Republike Srpske nemoguća.
“To zahtijeva pojačanje EUFOR-a na snagu brigade i njeno raspoređivanje, između ostalog, u Brčkom. Dobra strana toga je nedovoljno cijenjena; deflacija Dodikovog secesionističkog narativa vjerovatno bi ga u kratkom roku učinila političkim mrtvim mesom. Ali to bi također omogućilo razvoj transetničkih grupa koje on i njegove kolege političari svih strana nastoje spriječiti”, smatra on.
“Opravdanja dosadašnje neuspjele američke politike – cilj hrvatske i bošnjačke sloge – implicitno izostavljaju Srbe (kao i sve one koji se identificiraju kao nešto drugo osim jedne od te tri etničke grupe) iz jednačine. BiH može napredovati samo pod društvenim ugovorom koji su osmislili za sebe svi građani”, dodaje.
Na kraju je podcrtao da je sada vrijeme “da se prestane sa prilagođavanjem i uključi u kolektivnu reformu politike utemeljene na demokratskim vrijednostima koje moraju biti u srži sveobuhvatne sigurnosti”.
“Nigdje drugdje u svijetu Sjedinjene Države, EU, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge demokratije nemaju moćniju strukturnu polugu od Zapadnog Balkana. Vrijeme je da prestanemo dopuštati autokratama u regionu – i njihovim podržavaocima ili sunarodnicima u Rusiji – da ubiru prednosti”, zaključio je.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!