Međunarodni je dan socijalne pravde. U BiH nema se što proslavljati. Četvrtina stanovništva živi ispod granice siromaštva. Malo se radi na poboljšanju situacije, a ono što nadležni i urade kratkog je daha.

O Bosna i Hercegovina je zemlja nejednakosti, zemlja gladnog naroda, nezasitih političara, kontroverznih milionera. Stoga se u ovoj državi i ne pridaje veliki značaj Međunarodnom danu pravde, kažu građani.

“Nema ovdje ni pravde ni prava”; “Nemamo, nemamo vjerujte”, neki su od komentara građana.

Svelo se sve na dva sloja, ko ima ima, ko nema nema. A zna se ko je kriv, i dok ne ode ova kompletna, kompletna i Vlada i svi ljudi koji se prave pametni, od nas nema ništa.

Siromašni i bogati, nema te srednje klase, ne znam šta je razlog, razlog je ekonomske prilike.

Socijalnu sliku najbolje prikazuje porast broj korisnika javnih kuhinja gotovo na dnevnom nivou. Otvaraju se i baby javne kuhinje, jer veliki broj roditelja nije u mogućnosti kupiti hranu za najmlađe. To je naročito izraženo van KS, gdje su porodiljske naknade manje.

Aida Sadiković – Mehonić, predsjednica Udruženja “Obraduj nekog”:

“Kako jedno dijete u Zenici može manje vrijediti od djeteta u Sarajevu, ili neko dijete sa sela? Sa uvođenjem federalnog doplatka tu je negdje ta situacija malo izglađena. Međutim, kad god nam daju malo više, to se odrazi na cijenama. Imamo zapravo istu situaciju od prije, samo su povećane cijene osnovnih životnih namirnica i s tim u vezi su povećani prihodi koje porodica ostvaruje.”

Na ekonomske neprilike, građani odgovaraju bojkotom trgovina, u Zenici protestima. Rezultat je zaključavanje cijena 65 namirnica. Čini se, onih namirnica i proizvođača koje rijetko ko koristi.

Almedina Dautbegović, organizator protesta u Zenici:

“Jel bilo konsultacija sa strukom? Otkud nam na esencijalnoj listi osvježivač za wc šolju, kesa za smeće, na koji način će to biti regulisano? Ne možete vi dati čovjeku ili ekipi ljudi koji imaju 5-6 hiljada da odlučuju šta je esencijalno. Pozovite bilo kog penzionera sa ulice, pitajte šta kupuje i šta bi trebalo esencijalno.”

Da političari žive u paralelnom svijetu, naučili su ih upravo građani, kaže sociolog Vladimir Vasić.

Vladimir Vasić, sociolog:

“Zaključavaju nam cijene hrane koja je kerećeg kvaliteta, pa dajte nemojte da nas vrijeđate. Bacanje prašine u oči, ali narod to voli. Mi imamo štokholmski sindrom, mi se vežemo za svoje taoce.”

Jaz između političara i većine stanovništva je toliki, da ovi prvi uopšte ne vide redove ispred javnih kuhinja, ne čuju apel građana. Mjere koje uvode kao pomoć, ne pomažu gotovo nikome. O pravdi razmišljaju samo kada je traže za sebe, a najporaznije je što u tome ne vide ništa sporno. Ni političari, ni brojni građani.