Prije sedam godina u Sarajevu je pokrenuta inicjativa da se u gradskoj jezgri postavi spomenik sarajevskim ženama, nažalost inicijativa nikada nije realizirana.

U danima kada se obilježava 30 godina od početka najduže i najmonstruoznije okupacije jednog grada u modernoj historiji ta bi se ideja ponovo trebala makar spomenuti, ako se nije uspjela realizirati.

Svaka žena koja je živjela u opkoljenom Sarajevu istinska je heroina, brinule su  i prehranile porodice, liječile ranjenike, školovale djecu pod kišom granata, pod snajperskom paljbom. Grad koji je bio osuđen na porpast prema svim vojnim parametrima izdržao je i izborio se za slobodu. U toj slobodi duboko je utkan i onaj nježniji dio. Dio koji je bdio, koji je suzama ispraćao, koji je utješio, koji je bio jak kao stijena onda kada je trebalo.

Burek bez mesa, prema mnogobrojnim pričama i ratnim legendama Sarajlija bio je jedan od specijaliteta tokom opsade. Sarajlije će vam zamjeriti ako bureku dodate prijedlog sa. Turistima iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore ljubazno će objasniti da burek ne može biti sa sirom, sa zeljem.  Na njihovu nesreću morali su, kada je zlo natjeralo, probati i burek bez.

U doba gladi sarajevske domaćice su, mnogi će se zakleti, pravile bureke bez komada mesa koji su, tvrde oni koji su ih probali imali isti okus kao onaj pravi, kao da ste ga pojeli u najboljoj buregdžinici na Baščaršiji. U tom je bureku pored nevidljivog mesa bilo još mnogo nevidljivih sastojaka, najvažniji je ljubav.

Jedan od stanovnika naselja Vojničko Polje koje je u ratu svakodnevno zasipano granatama ispričao mi je nevjerovatnu priču o ratnom porodičnom ručku:

“Mati je krpila folije na prozorima, kupala nas kišnicom, kršila ruke u molitvama i krila se kad plače. Bili smo čisti, ošišani i gladni onoliko koliko smo morali biti. Recepte za majkine čorbice, poslastice, sendviče, nećete pronaći ni u jednom kuharu, niti na web sajtovima sa kulinarskim savjetima. Bila su to jela od nepoznatih sastojaka, napravljena ni od čega, skuhana na vatri furune koju smo potpaljivali čime smo stigli. Jela koja su i do danas ostala najukusnija koja sam pojeo u životu.

Nekim čudom na vratima se jednog dana pojavio otac, nije ga bilo mjesecima. Mršav, bradat, ispijen, izranjavan. Sa vrećom UNHCR-ovog brašna u rukama ušao je u hodnik, a mi smo mu se pokačili po nogama. Ljubili smo mu čizme, pantalone, sestra je grlila i vreću koju je donio. Mati se osmijehnula i rekla : Danas jedemo burek!

Svi smo se nasmijali i pomislili da bunca, a ona je uzela oklagiju.

Sjedili smo za stolom prekrivenim rozom gumenom mušemom, obrijani i dotjerani otac, sestra i ja, baš kao prava sretna porodica u američkom filmu. Dan zahvalnosti, rekli bi. Pred nama bijeli tanjiri, escajg. Mati stiže sa tepsijom i govori navalite.

Mirisao je božanstveno, osvajao, uštinuo sam se i mislio da sanjam.

Probao sam prvi komad, mirisalo je na meso. I otac me je gledao zbunjeno. Sestra je halapljivo gutala.

 Je li ti ovo faširani ili sjecani? – pitao je otac i prasnuo u smijeh.

Smijali smo se ludo, svako sa svojim komadom bureka bez mesa u ustima. Sve je bilo isto, ukus, miris,boja, samo mesa nije bilo. Najljepši porodični ručak ikad.” ispričao je Sarajlja koji je i tada na licu imao široki osmijeh.

Dani opsade, bili su lakši u toplim zagrljajima brižnim majki, sestara, tetki… U danima kada se sjećamo velikih heroja koji su odbranili grad, red je da se sjetimo i njjh. Spomenik u srcima onih koje su othranile u zlim godinama odavno je sagrađen, sigurno da zaslužuju i onaj “obični”.