Kako je preživio nervni slom 1986? Zašto je zahvalan dvojici policajaca? Zašto je i u najtežim trenutcima u životu razmišljao o politici te zašto ga je Tony Blair ipak uzeo u svoj politički tim u Downing Streetu u ekskluzivnom intervjuu za N1 otkriva nekadašnji najbliži saradnika britanskog premijera Alastair Campbell. Iz svog doma u Londonu, u toku trećeg nacionalnog lockdowna, Campbell govori o depresiji, Borisu Johnsonu i BREXIT-u, Donaldu Trumpu i Joeu Bidenu, ali i o tome kako danas vidi region Zapadnog Balkana.

U uvodu sam rekao da ste bili drugi čovjek za Vašeg vremena u Downing Streetu 10, kao i da se godinama borite sa depresijom, decenijama i kako će ovo uticati na borbu protiv COVIDA-19. Alastair, da počnemo sa depresijom. Veoma ste otvoreni glede onoga što se sa Vašim životom od 1986. dešavalo, velikim slomom Vašeg mentalnog zdravlja i kako ste završili u bolnici, bili uhapšeni i sve drugo. Također, vrlo ste otvoreni glede toga da ste Tony Blairu rekli, kada ste odlazili u Downing Street 10, da imate te probleme i da bi to mogao biti problem za njega. Možete li našim gledaocima reći kako je sve počelo i kako je to u suštini tada uticalo na Vaše živote?

“To je veliko pitanje. Kako ste i rekli, imao sam slom 1986, kada sam bio u Vašoj profesiji – novinar. Uhapšen sam, kako ste rekli, bio poprilično dugo u bolnici. Onda sam se oporavio, prestao piti. Nisam dotakao alkohol 13 godina. Potom sam ponovo izgradio svoju karijeru, radio sa Tonyjem Blairom. Bilo je to samo pitanje. Znao je da sam imao slom, ali sam mu želio objasniti koliko je loše to bilo, kako bi on to znao. Također sam mu rekao: Prošao si kao i ja kroz slom, onda se neizbježno brineš da li će se ponovo desiti. A naravno, posao portparola kojeg sam radio, značio je puno više pritiska, nego li na političkog novinara. On je jednostavno rekao: Mene to ne brine. A ja sam mu rekao: Ja sam zabrinut, na šta je on dodao: Ja i dalje nisam. Meni je to bilo poprilično važno jer je on u suštini rekao: Zaista me nije briga. To je na neki način jedna od stvari zbog kojih sam se uvijek osjećao, kako ste rekli veoma sam otvoren, zapravo sam se nadao da drugima pomažem, ali je meni definitivno pomagalo. To što sam otvoren mi pomaže, bolje se osjećam što sam o tome otvoren.”

U nekim od snimaka i Vaših intervjua koje ste dali u posljednjih nekoliko mjeseci, vidio sam nekoliko zanimljivih stvari koje ste rekli. Prva zanimljiva jeste da odajte počast policajcima koji su Vas 1986. uhapsili, da su Vam ti momci pomogli da se bavite Vašim stanjem. Druga je, veoma interesantna, ali i smiješna, jer čak i u tom stanju ste rekli da kada ste se u bolnici probudili da Vam je prva pomisao bila na pokojnu baronesu Tatcher, te dvije boje – crvenu i plavu. A Vaša knjiga: Živjeti bolje – Kako sam naučio preživjeti depresiju, je u suštini podijeljena na crvenu i plavu. Molim Vas, ako možete, recite mi nešto o tim finim momcima koji su Vas uhapsili, ali i toj pomisli na baronesu Tatcher.

“Kada sam uhapšen, imao sam psihološki slom. Vidio sam stvari koje nisu bile realne, čuo sam stvari. Šta se dogodi kada se to dešava? Samo taj jedan put mi se to desilo. Moj brat, moj stariji brat o kojem sam pisao u knjizi, je imao šizofreniju, znao je sve o tome. A to je meni bilo jedino iskustvo s tim. Samo jednom mi se desilo kada sam zaista čuo glasove. Šta se desilo? Ta dvojica momaka su bili u običnoj odjeći, ne uniformi, nisu se predstavili ti policajci. Ali su mi prišli i nešto u vezi s njima me je natjeralo da im vjerujem. Prvo pitanje koje je momak postavio bilo je zaista dobro pitanje za postaviti, svi bismo jedni druge trebali pitati i slušatti odgovor, rekao je: Jeste li OK? Pogledao sam ga, ne znam zašto sam mu vjerovao, ali se nisam osjećao u opasnosti zbog njega, sve su se te stvari odvijale u mojoj glavi i rekao sam: Mislim da nisam. A drugi momak, drugi policajac je rekao: Šta mislite da pođete sa nama? Nisam čak ni znao ko su bili. Mogli su biti, zapravo spomenuli ste Tatcher, pitao sam se: Jesu li iz Konzervativne stranke i da li su željeli da me preobrazuju glede moje politike. Te su mi se lude misli motale. A što se tiče crvene i plave stvari, kada sam bio u bolnici, nije baš bilo tako crveno i plavo, već desno i lijevo. Neko je rekao: Jesi li dobro? Pomislio sam da je to političko pitanje. Da je neko rekao riječ lijevo, kada su mi mjerili pritisak daj mi lijevu ruku, zašto želite lijevu ruku, zašto niste rekli desnu ili lijevu? Samo mi se politika motala po glavi. Kada je ta crveno- plava stvar došla, nakon nekoliko dana ljekari su mojoj partnerki, koji je ostaao sa mnom, zašto ne prošetaš malo na svjež vazduh? Izašao sam napolje i tu je bila vrtna ograda s desna, bila je crvena; a bila je kapijja i duža ograda s druge strane, lijevo, koja je bila plava. Počeo sam paničariti i rekao sam Fioni: Ja to ne mogu, ja to ne mogu, vraćam se. To vam na neki način daje uvid koliko sam bolestan bio.”

Kada govorimo o COVIDU-19, radili se u Downing Street 10, radili ste sa Tonyjem Blairom, imali ste nekoliko zdravstvenih kriza, uključujući i slinavku i šap, a i sve ostalo između. Kako smo došli do situacije da Velika Britanija ima najveći broj preminulih u Evropi? Nedavno sam razgovarao sa Sir Davidom Kingom, kojeg znate, bio je glavni naučni savjetnik Tonyja Blaira u godinama kada ste i Vi bili u Downing Streetu, rekao mi je da smatra kako ova vlada nema nikakav pravac ili strategiju kako da se protiv COVIDA-19 bori. Tada smo govorili o 80 hiljada preminulih u Britaniji i tada mi je rekao da misli da je 70 od tih 80 hiljada moglo biti spriječeno. Kako Vi gledate na tu situaciju?

“Recimo to ovako. Njemu vjerujem više nego Borisu Johnsonu. Osjećam se kao da živimo u svijetu Alise u zemlji čudesa, gdje kako Vi kažete i kako je širom svijeta priznato imamo jednu od najgorih stopa smrtnosti na planeti. Imamo premijera koji pandemiju nije na početku ozbiljno shvatio. Imao je te smiješne govore u kojima je govorio kako bi Britanija trebala biti ta koja će se suprotstaviti zatvaranju. Na kraju smo se zatvarali više nego većina zemalja. Smatram da je to direktna posljedica populizma. Međutim, iz nekog razloga, mediji, a imamo vrlo pristrasne medije, veoma konzervativne i desničarske, veoma plave, a vladu baš i nisu držali u šaci. Pošto je parlament predmetom istih restrikcija socijalne distance kao i sve druge, čini se kako je izgubio tu čvrstinu koju bi inače imao. A čini se kako je dosta javnosti poprilično mirno. Atmosfera je veoma, veoma čudna. Mislim da da je ovo bila bilo koja druga zemlja, koje se mogu sjetiti, da bi oni vjerovatno na ulicama bili”.

Ovo je pitanje iz dva dijela. Šta mi ovdje na Balkanu možemo očekivati od Velike Britanije, sada kada je van EU, kao jedinstvene nacije? Također, šta možemo od Bidena u Washingtonu očekivati da uradi glede Evrope, posebno Balkana?

“Mislim da ste drugu stvar imali s Trumpom. A to je da ste imali utisak kako nikada nije ozbiljno preuzeo svoju ulogu globalnog lidera. Osim onog da je bio neko ko je htio sklapati velike dogovore, s velikim ličnostima i da je na neki način htio biti glavni i najglasniji igrač. Glede toga da ste mu rekli zapadna Evropa i Balkan, pozabavi se tim pitanjem, koja bi uloga Amerike bila tu, mislim da uopće ne bi imao ni trunku strategije, a ne neku koja bi ih mogla pogurati ka naprijed. S druge strane, mislim da dok imate nekoga u vidu Bidena i državnog sekretara Tonyja Blinkena, mislim da govorite o sistemu koji razumije važnost pitanja o kojem se možda na pragu neće govoriti na izborima, a koja su doista važna za globalnu sigurnost i što su neki od izazova s kojima se samo zajedno možemo suočiti. Stoga, mislim da je najvažnija stvar to da sada imate američku vladu koja razumije da su mjesta poput Bosne, Kosova važna, Albanija, Srbija, da su te države važne i da nisu daleka mjesta o kojima znamo malo i nema potrebe da brinemo. Tako da mislim da će biti tog nekog osjećaja povratka u normalnost. Što se pak Britanije tiče, mislim da je teško reći jer Brexit, a kao što znate otvoreno sam protiv Brexita i smatram da je grozna greška, volio bih da se nije desio, mislim da je jedna od njegovih posljedica – već to osjetim kada razgovaram sa ljudima u različitim dijelovima Evrope – to da je naš stav o nekim od ovih širih međunarodnih pitanja postao manje važan. Mišljenja sam da je to problem i da je problem u razgovorima sa EU jer posebno mnogo manjih država kao što su Danska, Nizozemska, Portugal, da ne govorim Irska koja je naravno u centru Brexita, mislim da će njima nedostajati taj osjećaj da tu postoji velika država za stolom sa kojom se možda osjećaju više povezanom nego li sa Francuskom, Njemačkom, da ne spominjem Komisiju. Stoga mislim da smo se oslabili u tom smislu. Mislim da znate da sam dosta posla uradio u Albaniji i na Kosovu. Tamo sam stekao osjećaj da žele da smo angažovani i da budemo uključeni, ali da nismo važni kao što smo bili. Smatram da je to pravi problem, problem je za nas, ali i za vas.

Dio svog posla obavljali ste ovdje u BiH. Znam da ste radili neke kampanje s bivšim ministrom vanjskih poslova Zlatkom Lagumdžijom, ne njegovim izborima prije nekoliko godina. Kako gledate na situaciju u BiH danas?

“Očigledno da baš i nisam uradio dobar posao jer sada imate plavu vladu na desnoj strani. Mislim da ono što se dešava u odnosima Balkana sa Unijom, to je za mene bio najinteresantniji dio u diskusijama koje sam vodio – kakvu vezu regija Balkana ima sa ovom promjenjivom diskusijom u Evropi i mislim da je sve zapravo postalo puno teže. A ovo znam iz iskustva s poslom kojeg sam uradio u drugim zemljama Balkana, gdje politika unutar Unije i Brexit nisu pomogli. Smatram da su samo još više otežali zemljama poput Vaše da imaju taj neki osjećaj kakav će taj odnos biti i kako će se razviti. Mišljenja sam da se pomalo s puta skrenulo. Uz sve to dodajte i to da se kao i svaka zemlja u svijetu moramo boriti sa ovom pandemijom, a potom i posljedicama. Ispravite me ako griješim, ali čini mi se da ste Vi uraditi poprilično solidan posao u vezi sa pandemijom, sigurno restrikcije pod kojima ste mi se čine puno lakšima od onih pod kojima mi živimo. Međutim, mislim da dok kroz ovo prolazimo, da će ekonomske posljedice postati izazov za sve vas, sve nas. A kako se time pozabavite, će mislim oblikovati politiku BiH u narednoj deceniji.”

Ali mi ovdje imamo političare koji su, rekao bih, poprilično mix etno-nacionalizma, klerika, populizma. Gospodin Dodik ovdje se često okreće ka Rusiji, gospodin Izetbegović ka Turskoj, gospodin Čović ka Hrvatskoj. Imamo članove Evropskog parlamenta koji su rođeni u BiH, ali predstavljaju Hrvatsku u ovom trenutku. Također, imamo uticaje zlih igrača kao što su Rusija, Kina, Turska, ovdje u BiH. Koliko opasne te stvari mogu biti u godinama koje ste upravo spomenuli, sa teškim ekonomskim posljedicama COVIDA-19, a znamo da EU ne funkcioniše dobro u ovom trenutku?

“Mislim da sam to na neki način i pokušao reći, na razuman, diplomatski način, bez da previše kritikujem Vaše političare ili bez da podcijenim veličinu izazova s kojima se Unija suočava. Ipak, mislim da ova kombinacija populizma, poziva na populizam, igre s emocijama ljudi, strahom i osjećajem nacionalnog identiteta; nasuprot imanju iskrene procjene izazova s kojima se zemlja i svijet suočavaju, a što se zapravo može uraditi dok zemlja gleda unutar sebe, a ne van. Kada to iskombinujete sa onim što ste Vi i Vaš divni balkanski opis naveli kao zlim igračima koji teže da iskoriste politiku i političke izazove manje zemlje, smatram da je to opasan koktel. A kako da kroz to vodite je veoma, veoma teško. Za mene je najbolja stvar u tome što je Trump otišao jeste činjenica da je to bio ogroman pad populizma. Najgora stvar u tome bila je ta što je 71 milion Amerikanaca glasalo za njega. A znatan dio od tih 71 miliona doista vjeruje lažima da su izbori pokradeni. Tako da je virus populizma i dalje veoma, veoma jak. Volio bih da smo imali više političara koji su bili na vlasti i koji su se usprotivili populizmu, a ne da ga iskorištavaju i pokušaju imitirati.”