Spuštena je zavjesa na još jednu koridu u Čevljanovićima. Događaj koji uvijek izazove mnogo pažnje medija i korisnika društvenih mreža. Potegla se rasprava, tradicija ili papanluk, zlostavljanje ili ljubav prema životinjama? Koridu je obilježila i jedna fotografija, razgolićenog muškarca kako na ringišpilu poput supermena leti prema svojoj dragoj. Tu fotografiju objavili su mnogi regionalni mediji. Neki rekoše da je na toj fotografiji odraz svog malograđanstva, a neki rekoše da je satkana od Bosne, od svega onog što živimo svaki dan. I zaista, posmatrati koridu i sva popratna dešavanja iz jednog ugla nije fer, ta je slika baš kao i ona "supermenova" mnogo kompleksnija.

Teferič u Bosni i Hercegovini zaista jeste tradicija. Ako biste pitali dede i nane sigurno bi imali ispričati priču o nekom zanimljivom druženju negdje na zelenim livadama. Na teferičima se zaljubljivalo, zabavljalo i družilo, a ta tradicija, vjerovali ili ne, se i danas održava.

Oni koji nisu bili na koridi ili teferiču, zasigurno su puni predrasuda bez obzira na to što su u životu vidjeli dosta “neobičnih” situacija.

No, kada malo razmislite, shvatate da to što se na ili u Čevljanovićima dešava pod šatorima, na predivnim zelenim livadama dešava se svaki dan i svuda u našoj zemlji. Najposjećenije kafane u gradovima su one u kojima nastupaju pjevaljke, a što bi bilo čudno da su i šatori u Čevljanovićima puni?

Ono što fascinira u Čevljanovićima je da je taj okupljeni svijet toliko neopterećen. Svako je svoj. Bez zajedljivih pogleda. Tamo niko ne gleda kakav je kome stajling, kakav mobitel imate, koje vam je boje kosa, jeste li debeli ili mršavi? Svi se na taj svoj način zabavljaju. Kolo se igra na nekoliko “florova”. Muzika trešti, svi su nasmijani. Oni što malo više popiju, odspavaju na livadi, pa se vrate u pogon. Tablice na parkingu iz cijelog svijeta. Oficijelni spiker šalje pozdrave, a ima i reklama. Vrte se pilići. Vrte se volovi. Vrte se jagnjad. Vrti ringišpil. Ćevapi se valjaju profesionalno, somun je pun za 3 sekunde.

“Dobro nam je, dobro ide, stavili smo jagnjetinu na 40 KM”, kaže mi jedan prodavač iz Visokog koji će, kako kaže, dobro zaraditi. Takvih je dosta. Koristiće im taj teferič da u narednim danima žive lagodnije.

Krenuo sam u Čevljanoviće spreman da napišem tekst o, kako ih nazivaju, “likovima sa kockastim glavama” koji se tuku flašama. O bezubim lolama koji kite pjevačice koristeći priliku da ih dodirnu gdje se ne smije. O masnim rukama koje kidaju plećku. O plesačicama na stolovima. O brutalnom zlostavljanju životinja. Pustio sam da prenoći.

Shvatio sam da sam tamo vidio puno veselih porodica. Dosta djece koja trče beskrajnim zelenim livadama i ne gledaju TikTok. Zaljubljenih. Svjedočio sam i da je vraćeno desetak pronađenih novčanika, mobitela, ključeva. Jedan od kolega ostavio je telefon na livadi i sjetio se nakon sat, pronašao ga je.

“Da si ga izgubio u Velikom parku nestao bi za minut”, dobaci neko.

I zaista je tako. U Čevljanovićima sve izgleda poštenije i realnije. Bosna i Hercegovina bez filtera.

F.Z.

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

F.Z./N1

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.

N1/ F.Z.