Vrijeme za novi dogovor? Dejtonski sporazum na testu nakon tri decenije

Na samom početku teksta Dejtonski sporazum se opisuje kao najparadoksalniji suvremeni mirovni sporazum, koji je okončao ono što je do početka rata u Ukrajini 2022. bio najsmrtonosniji sukob u Europi od kraja Drugog svjetskog rata, rat u BiH 1992.-95.

Mir se skoro pa održao, ali “sektaški režim podjele vlasti” drži zemlju na rubu političke krize i obnovljenog sukoba, smatra autor analize naslovljene 'Paradoksalni mir u Bosni počiva na Ustavu s manama'. Ipak, dodaje, postoji rješenje, a ono leži ne u poništavanju sporazuma već u reformi njegovog Aneksa IV – Ustava zemlje.

Autor podsjeća: Ljudske i materijalne žrtve bh. rata bile su zapanjujuće - smrt 100.000 ljudi, raseljavanje gotovo polovice stanovništva i uništenje većine glavne infrastrukture zemlje. BiH je bila mjesto prvih NATO-ovih borbenih operacija i glavni poticaj za stvaranje prvih međunarodnih sudova za ratne zločine od Nürnberga i Tokija.

Dejton - od međunarodnog zlatnog standarda do političke kaljuže

“Pa ipak, nakon što su tadašnji predsjednici BiH, Hrvatske i Srbije potpisali Dejton, on je ostao na snazi. Nijedan drugi veliki mirovni sporazum nakon 1945. nije bio toliko uspješan u tom pogledu. Nakon početnog raspoređivanja 60.000 NATO vojnika krajem 1995. radi provedbe sporazuma, danas se u BiH nalazi samo 1.100 lako naoružanih Europljana u sklopu misije EUFOR Althea. BiH je sada zemlja kandidatkinja za EU i NATO, a njezino društvo i ekonomija oporavili su se do te mjere da su čitatelji National Geographica Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, proglasili svojim glavnim turističkim odredištem 2025. godine”, neki su od detalja koje tekst izdvaja kao dokaz uspjeha ovog sporazuma, čiji je primarni cilj bio prekid vatre i uspostavljanje mira.

Dejtonski mirovni sporazum se dalje opisuje kao “međunarodni zlatni standard”, u smislu mirovnog sporazuma, međutim on nije bio samo to. Ustav Bosne i Hercegovine koji je sadržan u sporazumu, ostao je - politička kaljuža, podvlači autor.

“Izvorna logika Dejtonskog sporazuma bila je pružiti svakoj od zaraćenih strana političku podršku, ali i prisiliti ih na značajne ustupke kako bi se rat okončao. Bh. vlada osigurala je očuvanje suvereniteta BiH kao jedinstvenog međunarodnog subjekta i reintegraciju svih separatističkih regija u jednu državu. Zauzvrat, pristala je na vanredan nivo decentralizacije unutar BiH, dajući srpskim i hrvatskim nacionalistima širok stepen autonomije. Sjedinjene Države i njihovi međunarodni partneri garantirali su da će održati integritet sporazuma, ali i da će voditi proces reformi koji bi na kraju stvorio funkcionalniji režim upravljanja u zemlji”, pojašnjava se.

Ova “delikatna ravnoteža” funkcionirala je tokom prve decenije nakon rada, a autor ističe da se međunarodna zajednica i obavezala na to da će dogovor uspjeti.

Krenulo je zlatno doba. Od 1996 . pa do 2006. BiH je dobila jedinstvenu valutu i državni poresni režim, jedinstvene registarske oznake, državne policijske snage, ujedinjene oružane snage, državni sud i tužilaštvo, kao i niz drugih reformi koje su zemlju pozicionirale prema kompatibilnosti sa standardima upravljanja EU i NATO-a.

“Uspjeh tih napora bio je takav da su do 2006. i Sjedinjene Države i EU počeli značajno smanjivati ​​svoje političke i diplomatske posredničke napore u BiH. No, grubo su procijenili da je, iako su određene ključne državne institucije bile uspostavljene, stvarna podjela vlasti unutar bh. ustavnog režima bila u potpunosti na strani separatističkih elemenata koji su, iako predstavljaju manjinu stanovništva, ipak mogli osloniti se na mnoštvo mehanizama veta dostupnih unutar sistema kako bi zaustavili sve dodatne reforme, pa čak i poništili one koje su već bile donesene”, ističe autor.

U periodu nakon 2006., nastavlja, ubrzali su se napori srpskih i hrvatskih nacionalista da “dezinficiraju” poslijeratni politički poredak u BiH, pa su uslijedile aktivističke pravne kampanje pred Europskim sudom za ljudska prava i Ustavnim sudom BiH, kojima se ciljaju etničke podjele unutar sistema koje su osnov većine mehanizama veta i drugih karakteristika ustavnog poretka BiH, kojeg autor naziva “sektaškim”.

Od 2025. godine, naglašava, “gotovo svaki glavni reprezentativni aspekt bh. Ustava - i ustava dviju glavnih administrativnih jedinica zemlje, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske - poništen je kao diskriminirajući i demokratski nelegitiman od strane Europskog suda za ljudska prava i/ili Ustavnog suda Bosne i Hercegovine”.

Organizacijski princip poslijeratne BiH nije narodno predstavljanje, već sektaška podjela vlasti, što osigurava gotovo sve značajne oblike zakonodavne i izvršne vlasti za takozvane konstitutivne narode (tj. Bošnjake, Srbe i Hrvate) na štetu svih ostalih grupaa i pojedinaca u zemlji, uključujući one koji se jednostavno identificiraju kao građani bh. države, ali i manjine poput Židova i Roma, dodaje autor.

"Ovo je eksplicitno kršenje odredbi Europske konvencije o ljudskim pravima, jednog od temeljnih pravnih ugovora suvremenog europskog poretka, koja je sama po sebi izravno ugrađena u članak 2.2 Ustava Bosne i Hercegovine, u kojem se navodi da će se 'prava i slobode utvrđene u [konvenciji] izravno primjenjivati ​​u Bosni i Hercegovini. Imat će prednost nad svim ostalim zakonima'. Drugim riječima, sektaške dimenzije podjele vlasti u bh. Ustavu u izravnom su sukobu s njegovim obavezama prema građanskoj i demokratskoj jednakosti svih građana. Uprkos nizu značajnih presuda Europskog suda za ljudska prava od 2009. protiv bh. države na tim osnovama, od kojih je najznačajnija presuda u predmetu Kovačević iz 2023., nije bilo značajnijeg pokreta za ustavnu reformu”, ističe se u tekstu.

Razlozi za to su jednostavni, smatra autor, pojašnjavajući da “ukorijenjena, etnički konstituirana vladajuća klasa u BiH ne želi demokratizirati ustavni režim zemlje jer, što je tačno, zaključuju da bi to umanjilo njihovu političku moć”.

“Umjesto toga, hrvatski i srpski nacionalistički tvrdolinijaši koristili su široka etnička veta i prepreke ugrađene u postojeći ustavni sustav kako bi gotovo u potpunosti uništili svaki privid racionalne vladavine”, dodaje.

Kao jedan od primjera navodi se ime Milorada Dodika, opisanog kao secesionistički vođa bh. Srba i bliski saveznik ruskog Vladimira Putina, kao i srbijanskog Aleksandra Vučića, koji redobvno prijeti raspadom zemlje, što je rezultiralo sankcijama SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva protiv gotovo cijelog njegovog režima, pa čak i američkim preletom zemlje 2024. godine.

“Trenutno je uključen u svoj dosad najradikalniji napad na bh. državu, donijevši uredbu kojom se zabranjuje rad državne policije i državnih sudova na teritoriju Republike Srpske. Taj potez je flagrantno neustavan i jasno kršenje Dejtonskog sporazuma. Što je još gore, on gura BiH na rub institucionalnog kolapsa i prijetnje obnovljenim sukobom”, navodi se u tekstu.

Da li je reforma Ustava moguća i da li ovo jedno od rješenja

Koliko god izgledi za suštinsku ustavnu reformu u BiH izgledali nedostižni, autor podsjeća na jedan od prijedloga čiji je sadržaj iznio ranije ove godine, pružajući i politički plan puta i skup konkretnih prijedloga za postizanje ustavne reforme koji bi mogli biti prihvatljivi svim relevantnim dionicima.

Ipak, postoje uslovi koji su za to neophodni.

“Da bi se ostvarila takva mogućnost, prvo je potrebna sveobuhvatna predanost postizanju ustavne reforme od strane istinski pro-EU i pro-NATO elemenata u Sarajevu, koje uglavnom predstavljaju multietničke, odnosno etničke bošnjačke političke stranke u zemlji. Na papiru, te stranke čine čak 60 posto donjeg doma Parlamenta BiH (Predstavnički dom). Ako se te stranke mogu dogovoriti o osnovnom programu, trebalo bi ponuditi ad hoc koaliciju etničkim srpskim i hrvatskim opozicijskimstrankama u zemlji, koje već signaliziraju spremnost da se odvoje od dominantnog nacionalističkog vodstva unutar svojih zajednica. Zapravo, lideri srpske opozicijee u Republici Srpskoj bili su među najčvršćima u svojim kritikama Dodikovog trenutnog avanturizma”, pojašnjava autor.

A nakon i ukoliko se stvore stupovi takve koalicije, nastavlja, potrebno je obratiti se Sjedinjenim Državama i EU - “trenutno suprotstavljenima, ali sa zajedničkim strateškim interesom za dugoročno smirivanje Zapadnog Balkana - i zatražiti njihovu političku i tehničku pomoć u tom procesu”.

“Ako Trumpova administracija nije voljna ili nije u mogućnosti pomoći, EU i njezine ključne prijestolnice moraju se angažirati. A ako EU nije u stanju odlučno djelovati u BiH, onda nema nikakve nade da će se nositi sa zemljama poput Rusije ili Kine”, nameće se zaključak, kao svojevrsno upozorenje.

Kada su u pitanju potencijalni protivnici inicijative, koje autor vidi u Srbiji, Hrvatskoj ili njihovim lokalnim posrednicima, ističe da bi se njihov pristanak mogao postići kombinacijom vjerodostojnih prijetnji sankcijama ili drugim političkim kaznama - ukidanje bezviznog režima za SAD za hrvatske državljane ili zaustavljanje razvojnih fondova EU za Srbiju. Tehnički, Washington i Brisel trebali bi voditi relevantne aktere u BiH kako bi osigurali da je sadržaj njihovog sporazuma dovoljan za ubrzanje puta zemlje prema članstvu u EU i NATO-u, dodaje.

Staro-novo rješenje – Aprilski paket

“Najlakši tehnički plan bio bi usvojiti verziju Aprilskog paketa iz 2006. , prijedloga koji je zamalo uspio dobiti usvajanje u donjem domu Parlamenta BiH, ažuriranog kako bi se odgovorilo na presude Europskog suda za ljudska prava i bh. Ustavnog suda od tada. U ovom trenutku ne bi trebalo biti nikakvih poteza prema teritorijalnoj reorganizaciji zemlje - što je problematično i neučinkovito, ali nije neposredni prioritet - a fokus bi trebao biti u potpunosti na stvaranju racionalnijih, odgovornijih i demokratskijih modaliteta upravljanja, u skladu s konvencijom o ljudskim pravima, na državnom nivou”, naglašava autor, dodavši da bi u slučaju suštinske ustavne reforme benefiti za građane i međunarodnu zajednicu bili bezbrojni.

To bi, pojašnjava, poboljšalo kvalitetu upravljanja i omogućilo pojavu nove, liberalne političke klase, uvjerilo bi građane i političke zvaničnike da su reforme, čak i strukturne reforme, moguće u Bosni, stvarajući poticaje za daljnje reformske inicijative, pomažući u suzbijanju emigracije; i stvorilo bi kompetentan administrativni režim sposoban za stvarnu realizaciju težnji BiH za EU i NATO, a to bi, ukratko, trajno isključilo svaku mogućnost raspada ili aneksije zemlje.

“Ako BiH prestane biti briga međunarodne zajednice, to ostavlja daleko više resursa i Washingtonu i Briselu za rješavanje drugog velikog problema regije, spora između Kosova i Srbije, ili mnoštva drugih geopolitičkih kriza koje trenutno zabrinjavaju Zapad”, navodi se u tekstu.

Kao i uvijek, sve to u osnovi ovisi o političkoj volji za djelovanje.

Autor analize smatra da je upravo predstojeće proljetno zasjedanje Parlamentarne skupštine NATO-a u Dejtonu, Ohio - tamo gdje je sve počelo, prilika i za visoke bh. zvaničnike i za njihove kolege u Washingtonu i europskim prijestolnicama da naprave prve korake prema realizaciji ovog programa prije općih izbora u zemlji sljedeće godine.

“Takav otvoreno izražen optimizam može se činiti naivnim, ali to je trezveni realizam u poređenju s fantastičnim uvjerenjem da sadašnja disfunkcija BiH može trajati vječno bez ponovnog izbijanja nasilja”, zaključak je teksta.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad