Užasavajuće tragedije potresaju region. U njima su učesnici, mahom maloljetni i mladi ljudi. Šta primjećuju oni koji rade sa njima? Na šta se žale oni koji se odluče ići na psihoterapiju? Leži li ključni problem u porodici, školama, široj okolini ili navikama? Sve ovo pitali smo psihoterapeutkinju Vahidu Đedović. Osim što je za N1 podijelila iskustva u radu, ujedno je istakla i poražavajuća opažanja: 'Odgajamo generacije narcisoidnih ljudi'.

“Usred razgovora se prešaltaju na engleski”

“Roditelji jesu ključni u odgoju djece, ali i škola se zove odgojno-obrazovnom institucijom. Kada imam djecu koja mi dođu na terapiju, to su mahom djeca od 10, 11, 13, 14 godina – oni se usred razgovora prešaltaju na engleski. Djeca nam ne znaju maternji jezik, toliko malo se razgovara s njima. Ako se djetetu da telefon u ruke, ono ne može naučiti empatiju. Kao društvo smo postali zli”, govori Đedović u Novom danu na N1.

“U moje vrijeme nije bilo anksioznosti”

No, šta se često dešava kada djeca utvrde u kakvom su stanju? Nailaze li na razumijevanje?

“Imaju puno informacija. Radim radionice s djecom, ona su danas anksiozna. Oni znaju svoje simptome, guglaju ih, roditeljima saopšte da imaju anksioznost i da im treba pomoć. Roditelji im kažu: ‘Kakva anksioznost, u moje vrijeme nije bilo anksioznosti, ostavi malo taj telefon, idi u teretanu, idi prošetaj, upiši se na fudbal. Roditelji djeci zabranjuju da budu bolesna, da imaju bilo kakve probleme”, primijetila je psihoterapeutkinja.

Ujedno, djeca koja su stalno pred računarom razvijaju i socijalnu anksioznost.

“Oni ne smiju da odu u market i zatraže hljeb. Strah ih je živog kontakta. Oni imaju prijatelje – svuda su po svijetu, od Japana do Amerike. Kad svog klijenta pitam imaš li ‘živog’ prijatelja’, kaže mi ‘ma ne, takva smo generacija'”, ispričala nam je.

“Moji roditelji mene tako malo poznaju”

No, šta onda preostaje roditeljima za činiti?

“Zamislite porodicu na ručku u restoranu – svako je na svome telefonu! Niko ne razgovara! Hajmo razgovarati, hajmo ostaviti telefone! Hajmo napraviti kvalitetno vrijeme sa ljudima sa kojima živimo! Kaže mi 16-godišnja klijentica: ‘Moji roditelji mene tako malo poznaju. Oni se ni ne zanimaju šta mene čini sretnom’. Roditelji jako malo poznaju o čemu djeca maštaju i šta vole”, nastavila je Đedović.

Istovremeno, roditelji nisu svjesni ni toga koliko djeca zapravo znaju.

“Djeca, stoga, znaju i manipulisati S obzirom da imaju puno informacija, lako im je izmanipulisati roditelje. Ipak, mislim da nijedno sretno dijete to neće raditi. Ali, za ljubav treba vrijeme”, podcrtava.

“Bojim se da ovo neće biti kraj”

Đedović se pribojava da na dvije stravične nesreće koje su Srbiju pogodile u samo nekoliko dana neće biti kraj.

“Roditelji su dužni govoriti sa djecom. Nasilje rađa nasilje. Kada je Marilyn Monroe počinila saomubistvo, naglo je skočio broj suicida u Americi. Ono o čemu se puno govori, vuče lanac. Bojim se da ovo neće biti kraj. Pitajte svoje dijete za mišljenje. Dijete od 10 godina odlično razumije”, navela je.

“Ljudi radije odlaze hodži, nego na psihoterapiju”

Stava je da je djecu važno naučiti da razumiju i zlo, i zlostavljača i žrtve.

“Imam klijenticu od 14 godina koja doživljava bullying u školi. Cijela škola je proziva vješticom. Bez obzira što roditelji razgovaraju sa djetetom, škola je ovdje zakazala. Potpuno je društvo zakazalo, mi smo u jednom velikom glibu”, rekla je Đedović.

Osim vlastitog primjera roditelja i razgovora, bitna je i ispravna prevencija.

“Preventivno psihologu niko ne dolazi. Ljudi će radije otići hodži nego na psihoterapiju”, uočila je.

“Djeca koja razmišljaju o suicidu – oni ga detaljno planiraju”

Pitali smo i šta nam govore slučajevi u Srbiji – da li su u fokusu neopravdano dominantna i glasna djeca?

“Kad je nasilje u pitanju, počinioci su uglavnom mirni. Ujedno, djeca koja ramišljaju o suicidu – oni ga planiraju. Ja im postavljam pitanja o tome zašto, kako i čime žele da se ubiju, a oni odgovaraju detaljno. Ima ih puno koji razmišljaju o tome”, ističe Đedović, dodajući da često imaju jednu osobu koja ih u tome podržava.

Pod velikim su pritiskom, roditelji i škola očekuju puno od njih, a istovremeno, ostali su bez žive igre.

Stoga – ostaje im virtuelni svijet.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad