Đurđa prošla test najboljih u Pekingu: "Pas nije čudo, ali može uraditi veliku stvar"

Poziv za odlazak u Peking stigao je Vatrogasnom društvu Vogošća, a među članovima tima odlučeno je da Bosnu i Hercegovinu prvi put predstavljaju upravo Sekulić i Đurđa.

"Mi zapravo nismo ni vjerovali kada je poziv stigao. Mislili smo da nas neko zeza. S kolegama iz Vatrogasnog društva Vogošća, ostalim vodičima i komandirima dogovorili smo se da ovaj put idemo Đurđa i ja", kaže Davorin Sekulić.

Sam odlazak, međutim, pokazao se kao jedan od najvećih izazova.

U Peking stigli s dva i po dana zakašnjenja

Za putovanje u Kinu bilo je potrebno završiti niz procedura i testova, od kojih se neki, prema Sekulićevim riječima, ne rade u Bosni i Hercegovini. Kada je dokumentacija završena, pojavio se novi problem – transport psa avionom.

"Đurđu nisu puštali u avion. Ne samo nju, nego i mnoge druge pse. U razgovoru s vodičima iz drugih država vidjeli smo da su imali slične probleme. Na Svjetsko prvenstvo stigli smo s dva i po dana zakašnjenja i morali smo se odmah uključiti u cijeli proces", priča Sekulić.

Već prvog dana imali su tri potrage, dok su drugi timovi zadatke uglavnom imali raspoređene tokom više dana.

Sekulić kaže da nisu odlazili u Peking s velikim očekivanjima kada je riječ o rezultatu, jer je njihov tim relativno mlad i tek nešto više od dvije godine pokušava razvijati rad s potražnim psima na nivou koji se približava međunarodnim standardima.

"Otišli smo prvenstveno da vidimo šta se tamo dešava i kako sve izgleda. Rezultat nam nije bio glavni cilj, ali željeli smo da se pokažemo što bolje i da ne obrukamo ni sebe, ni državu, ni organizaciju. Mislim da smo, s obzirom na okolnosti, odradili odlično. Đurđa je bila stvarno dobra i na visini zadatka", ističe Sekulić.

Potrage napravljene prema stvarnim situacijama

Takmičenje u Pekingu za Sekulića je bilo posebno vrijedno zbog realističnih uslova u kojima su psi i vodiči radili.

Prva potraga bila je simulacija ruševine, a timovi unaprijed nisu znali koliko se osoba nalazi u njoj. Za svaku potragu imali su 20 minuta.

"Sudije su nam odmah rekle: ovo je svjetski nivo i bit će apsolutno teško. Namjerno su napravili takve uslove da se vidi kako psi rade i koliko mogu pronaći. Za jednu potragu imate 20 minuta i onda se staje. Koliko su pas i vodič za to vrijeme uspjeli pronaći – to je rezultat", objašnjava Sekulić.

Uslijedila je potraga u prirodi koja je simulirala klizište, noćna potraga te pretraga prostora koji je predstavljao srušenu fabriku.

Pravi broj "žrtava" učesnici nisu znali sve do završetka pojedinih zadataka.

Sekulić priznaje da je u jednom trenutku bio razočaran kada je čuo druge vodiče kako govore da su pronašli pet ili šest osoba, dok je Đurđa označila dvije.

Tek kasnije je saznao da su se u toj ruševini zapravo i nalazile dvije osobe koje je trebalo pronaći.

Hrana, mirisi ljudi i kadavera kao lažni tragovi

Organizatori su dodatno otežali zadatke postavljanjem različitih mirisa koji su trebali provjeriti sposobnost pasa da prepoznaju isključivo živu osobu.

"Bilo je mnogo lažnih tragova. Postavljali su mirise hrane, mirise ljudi koji zapravo nisu tu i mirise kadavera, odnosno mrtvih osoba, čisto da se vidi hoće li pas lajati i označiti živu osobu", kaže Sekulić.

Đurđa, kaže, nije reagovala na lažne tragove.

"Sve što je markirala bile su zapravo žive osobe", dodaje.

U nekim situacijama vodiču nije bilo dozvoljeno da uđe u zonu pretrage jer je predstavljala nesiguran prostor. Pas tada mora samostalno pretraživati teren, ali komunikacija s vodičem i dalje ostaje izuzetno važna.

"Pas i dalje očekuje od vas na koju ćete ga stranu poslati. Sa psom se vježba usmjeravanje, da ga glasom i rukom možete poslati iz jednog segmenta u drugi, pozvati ga ako postoji opasnost i tako dalje", objašnjava Sekulić.

Najveći izazov bio je put

Iako su zadaci bili zahtjevni, Sekulić kao najteži dio cijelog iskustva izdvaja putovanje koje je trajalo oko 30 sati.

Zbog problema s aviokompanijama morali su automobilom putovati do Budimpešte, zatim avionom do Kaira, čekati nekoliko sati i nastaviti prema Pekingu.

"To je jako iscrpljujuće za psa. Nama su dvije aviokompanije odbile da letimo s njima. Morali smo autom do Budimpešte, pa avionom za Kairo, pet sati čekanja i onda za Peking", kaže Sekulić.

Uprkos dugom putu, velikoj vrućini, visokoj vlažnosti zraka i tri potrage u jednom danu, upravo je Đurđina upornost osobina koju Sekulić posebno izdvaja nakon ovog iskustva.

"Mislim da je njena posebna osobina ustrajnost. Koliko god bilo teško, nije odustajala. Bila je umorna, između potraga je spavala i tražila odmor, ali nijednom nije prekidala potragu", kaže.

"Pas i vodič su tim"

Za uspjeh potražnog psa, naglašava Sekulić, presudan je odnos s vodičem.

"Pas i vodič su zapravo tim. Moraju biti tim i moraju se odlično poznavati", ističe.

Đurđa živi s njim i član je njegove porodice, ali to nije jedini način rada s potražnim psima.

Vatrogasno društvo Vogošća ima i druge pse koji su smješteni u boksovima u okviru društva, ali njihovi vodiči s njima svakodnevno provode vrijeme – hrane ih, treniraju, kupaju, češljaju i grade odnos.

Sekulić kaže da potražni psi moraju voljeti ljude i da agresivnost nije kompatibilna s njihovom ulogom.

"Ovi psi trebaju biti mazni i voljeti ljude, jer jednostavno ne bi mogli biti spasilački psi ako bi pokazivali bilo kakvu agresivnost", kaže.

Istovremeno, ni njihov život ne može biti samo trening.

"I oni su živa bića i moraju nekada biti pušteni da budu psi. Vodimo ih na rijeku, jezero, da se istrče, okupaju i igraju. Ne mogu biti stalno disciplinovani i sto posto 'vojnici'", dodaje Sekulić.

Volonterski rad i nedovoljna podrška

Iskustvo iz Pekinga omogućilo je timu iz Vogošće da vidi kako funkcionišu zemlje koje već decenijama sistemski ulažu u spasilačke timove i potražne pse.

Sekulić smatra da je Bosna i Hercegovina u tom pogledu još na početku.

"Svi se sjete potražnih pasa kada se desi neka tragedija ili katastrofa. Ali u mirnom periodu, kada psi i vodiči treniraju i daju sve od sebe da budu spremni za takve slučajeve, nemamo podršku kakvu bismo trebali imati", upozorava.

Članovi K9 tima Vatrogasnog društva Vogošća su volonteri, a Sekulić kaže da veliki dio vlastitog novca i vremena ulažu u treninge.

Navodi da im pomažu pojedine firme, Općina Vogošća i posebno udruženje Pomozi.ba.

"Pomozi.ba ne može uvijek izigravati državu i pomagati u svemu ovome. Mi smo zahvalni, ali ovo iziskuje jako mnogo vremena. Imamo treninge stalno. Dio svog života smo odvojili za ovo. Umjesto godišnjih odmora i vremena s porodicama, provodimo vrijeme sa psima. Meni je godišnji odmor bio odlazak u Peking", kaže Sekulić.

Tim svakog mjeseca ima i višednevne treninge s trenericom Mirkom Nečak iz Slovenije.

Od početaka do poziva iz Kine

Sekulić razvoj rada s potražnim psima u BiH posmatra i kroz vlastito iskustvo s Đurđom.

Kaže da je, kada je Đurđa imala nešto više od godinu dana, pokrenut projekt Rescue Paws organizacije Pomozi.ba, kroz koji je obučavano pet vodiča za prve licence.

"Kroz Đurđu vidim kako sve ovo napreduje u Bosni i Hercegovini. Prije dvije-tri godine gotovo niko nije znao za nas, a sada nas organizatori iz daleke Kine prepoznaju kao organizaciju koja ima potencijal, radi sa psima i pozivaju nas na svjetsko takmičenje da budemo rame uz rame s najboljima", ističe.

K9 tim Vogošća sarađuje i s kolegama iz Hrvatske, s kojima su održavali zajedničke treninge, a Sekulić kaže da su napravili i poligon za obuku potražnih pasa na ruševinama.

Cilj je, naglašava, učiti od drugih, unapređivati pse, vodiče, opremu i kapacitete kako bi timovi bili spremni kada se dogodi stvarna nesreća.

"Pas nije čudo, ali može uraditi veliku stvar ako se pozove na vrijeme"

Osim velikih katastrofa, potražni psi u Bosni i Hercegovini mnogo češće učestvuju u potragama za nestalim osobama.

Sekulić zato završava razgovor apelom koji smatra izuzetno važnim – K9 timove treba uključiti odmah nakon nestanka osobe.

"Kada neko nestane, jako je bitno zvati potražne timove sa psima odmah. Ako nas zovete poslije tri, četiri ili pet dana, kada je već sve prošlo, ne možemo uraditi mnogo. Ako nas pozovete odmah, možemo napraviti jako veliku stvar", upozorava.

Kaže da se u Bosni i Hercegovini potražni psi često pozivaju tek nakon što su iscrpljene druge mogućnosti.

"Timovi sa psima zovu se tek kada se sve drugo iscrpi i onda se očekuje neko čudo. Pas nije čudo, ali može uraditi veliku stvar ako se pozove na vrijeme", zaključuje Davorin Sekulić.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad