Kao dječak iz Sanskog Mosta uspio je zaigrati za velike klubove i proputovati svijet. Senijada Ibričić imao je samo 18 godina kada se profesionalno počeo baviti fudbalom. Iz NK Podgrmeč, kluba iz Sanskog Mosta, otišao je u Hajduk i tamo ostavio pečat zbog kojeg ga i danas pamte.

Igrao je za reprezentaciju BiH, u postavi koja je ostvarila historijski uspjeh, a karijeru završio u Sloveniji. U svoju rodnu BiH vratio se kao sportski direktor FK Sarajevo. U emisiji Druga strana, Senijad otkriva kako je tekao fudbalski put, koja mu je druga strast pored fudbala, ali i najveća podrška. Ističe kako ne zna da gubi, ali i da vjeruje da sve dolazi “odozgo”.

Kraj igračke i početak nove karijere

Za stadion “Asim Ferhatović Hase”, popularno kao stadion Koševo, vežu ga mnoge uspomene.

“Odigrao sam par utakmica za reprezentaciju na Koševu i odmah se vrati neki film, to su sve lijepe uspomene za nas sportaše. Znamo da nam kratko sportska karijera traje. Bio bih najsretniji da se može igrati cijeli život. Iako ne igram fudbal profesionalno, lopta je i dalje tu. Tri – četiri puta sedmično igram mali fudbal. Čovjek se mora pomirit s tim da će doći taj trenutak (kraj karijere). Ja nisam znao kada će to biti i iznenadio sam se. Kada sam došao u Sloveniju prilagodio sam se svemu. Igrao sam do 37. godine, mogao sam još jednu sezonu, ali sam dogovorio s ljudima iz kluba da ću prestati i imati drugu ulogu. Do 37. sam se naigrao i bilo je vrijeme da dođu mlađi. Iznenada je došlo, ali mi nije žao”, naveo je Ibričić za N1.

Na mjesto sportskog direktora sjeo je jutro nakon oproštajne utakmice. Za tu poziciju se, kaže, pripremao godinu dana.

“Najmanje sam u kancelariji, a najviše na terenu. Nije bilo teško se prebaciti jer je moj život u fudbalu. Zadnju igračku godinu sam počeo raditi sa sprotskim direktorom. Bitno je da je to ono što volim i nije mi teško. Kod nas u BiH se popravlja situacija i Liga je sve bolja. Rezultat je sve. Tu počinje sve – pozitivna atmosfera, dobra energija itd, onda je sve lakše”, naveo je.

Odricanja zbog “ljubavi”

Put od uspjeha podrazumijevao je i dosta odricanja. S 18 godina nije mogao biti ležeran mladić koji će piti kafe i lumpovati do jutarnjih sati. Naporno je trenirao. Također, morao se odvojiti od svoje porodice i rodnog Sanskog Mosta. Kada se oženio i dobio porodicu, uslijedila je druga vrsta odricanja, a to je provedeno vrijeme s njima. No, ističe, uvijek se trudio da to vrijeme nadoknadi.

“Ima tu odricanja, ali ako voliš to što radiš moraš negdje izgubiti da bi dobio. Bitno je da je čovjek zadovoljan, bitna je ljubav.

Odrasto sam u malom mjestu, počeo sam fudbal igrati u Sanskm Mostu i znam šta su moji roditelji i moja braća radili da bi živjeli. Pravim profesionalcima koji su u fudbalu je puno lakše doći do nekih stvari”, naveo je.

Planirao je da se nakon karijere vrati u Split, ali ponuda da bude sprotski trener u Sloveniji je promijenila sve planove.

“Slovenija je super sređena država, pogotovo za djecu da imaju dobar razvoj. Ni za Sarajevo nismo razmišljali supruga i ja, odmah sam pristao, sada mogu otići svakih sedam dana tamo. Najstarija kćerka Lejla ima 13 godina, proputovala je država i država od svojih šest mjseci kada sam otišao u Rusiju. Sada nismo razmišljali o preseljenju da bi djeca imali kontinuitet”, rekao je Ibričić i dodaje kako je za poziciju sportskog direktora FK Sarajevo dogovor postignut za pet minuta.

Istakao je kako ne zna gubiti.

Uspomene iz Hajduka i reprezentacije BiH

Za Split i Hajduk ga vežu najljepše uspomene.

“Navijači u Splitu me najbolje pamte, moje vrijeme tamo je bilo najbolje vrijeme u mojoj karijeri. Sve se poklopilo. Imali smo dobre rezultate i dobro sam igrao. Oni danas imaju preko 100.000 članova, mislim da to u Evropi nema nigdje i čast mi je bila igrati za Hajduk. Za mene momka iz Sanskog mosta imati priliku igrati za Hajduk i biti kapiten je najveće priznanje, uz priliku igrati za reprezentaiju svoje zemlje. Kad pomisliš da ćeš biti jedan od tih da će igrati za svoju državu je nestvarno, ali to je najljepši osjećaj kada izađeš na teren i slušaš himnu svoje dražave, a na tribini ti sjedi familija. Za reprezentaciju se igra iz ljubavi, to je velika čast. Znamo šta je naša država prolazila. Nas je sve to vodilo i mi smo uspjeli biti ti koji ćemo državu u svijetu predstaviti na drugi način, bili smo ponosni. Slome te emocije pa čovjek zaplače od sreće”, rekao je.

Njegova druga ljubav je tenis.

“Tenis, bi kao i fudbal mogao igrati svaki dan. Ovdje je dobro što nemaš na koga galamiti (smijeh).”

Za sebe kaže da je veliki veseljak i da voli društvo.

“Sve dolazi odozgo”

Govorio i o problemima sa kilažom te kako održava liniju. Za sebe kaže da je vjernik.

“Smatram da sve dolazi odozgo”, ističe i dodaje da je toga posebno bio svjestan kada je doživio povredu križnog ligamenta. To je shvatio kao Božije iskušenje. Sada je, kaže, još jači.  Osamdeset posto njegovih prijatelja i dalje su oni iz Sanskog Mosta s kojima se družio kao dječak, a sa suprugom je od srednje škole.

“Hvala Bogu imam pored sebe nekoga koje bi sa mnom dok sam bio niko i ništa. Mladi smo se vjenčali i hvala Bogu da smo još tu”, navodi.

Ipak, kaže da nije romantičan već da je povučen, ali to nadoknađuje drugim stvarima.

Ima i dosta tetovaža, a za N1 otkrio je i njihova značenja. Ipak, kaže da može birati ne bi napravio nijednu.