Bevanda, Vrankić, Čolak, Grubeša (u dva mandata), čovjek bez lica, Davor Bunoza. Dvojica prvopomenutih su kontinuirano resorno kontrolirali pitanje sukcesije.

Ostali pomenuti su istovrsnim zadatkom kontrolirali aneks G (državni pasivni podbilans – imovinu BiH izvan BiH), u suštini revnosno pazili da se Bosna i Hercegovina ne uvede u vlasništvo i posjed svoje imovine u Republici Hrvatskoj.

Svi su nosili HDZ-ov partijski dres i vodili se političkom agendom matičnog zagrebačkog i domaćeg Čovićevog radnog zadatka. Početak mandata novoizabranih vlasti u Bosni i Hercegovini na svim nivoima snažno je obilježen pitanjem rješavanja statusa državne imovine piše Muharem Cero za Nap.ba

Zabrinutost dijele kriminalno – koruptivne strukture nastale na uzurpaciji i otuđivanju učinaka uspješno obavljenog zadatka, nezaštićenosti ogromnog bosanskohercegovačkog nenovčanog fiskusa.

Tek rijetko imovina u zemlji bila je efektivno zaštićena provođenjem Zakona o zabrani. Pravilo je bilo nekažnjeno uzurpiraj i pljačkaj, a za ostalo će se pobrinuti takozvane političke elite onih “mojih”. U međuvremenu država se zaduživala vrijednosnim i berzanskim papirima, a strani bankari izvlačili iz mutne vode ogromne dividende. Tako to i danas!

Posebna priča je priča o imovini države Bosne i Hercegovine i njenih poddržavnih aranžmana u postjugoslavenskim državama. Siva zona djelovanja visoke transnacionalne korupcije i organizovanog kriminala pustošila je bosansko porodično srebro za sitne novce ili što je češće bez ikakvog troška (vrijednost više milijardi eura).

Reklo bi se BiH je grantovski proizvodila oligarhijsko – tajkunske elite i elite susjednih zemalja.

U najavi sastanka Vlade RH i Vijeća ministara BiH (nažalost vlade tek u potencijalu ili pak u atrofiji) zakazanoj za 20. juni svakako će se naći ko zna po koji put i pitanje imovinsko – pravnih odnosa dvije države.

Dok su sve češće udarne vijesti bh. medija o održanim radnim sastancima eksperata pri OHR kojima je nakana “pripomoći” državnim parlamentarcima u procesu donošenja zakona o državnoj imovini, iz šturih saopćenja ne može se iščitati da li su održani sastanci (a bilo ih je pet) za potrebe Vijeća ministara BiH i resornog državnog ministra pravde Bunoze u postupku pripreme zagrebačkog sastanka imali i utvrđivanje načina rješavanja pitanja državne imovine BiH u Hrvatskoj.

Ako visoki predstavnik Schmidt pitanje državne imovine u BiH tretira isključivo kao tehničko, a što ono nije niti će biti, s obzirom na upotpunjenu sliku istine o karakteru rata u BiH, te dokazane dvostruke agresije udruženim zločinačkim poduhvatima protiv BiH, to onda pitanje imovine u Hrvatskoj ne bi trebalo biti “sporno” nego gotovo zanatsko što još ne čudosmo od samog Schmidta.

S obzirom da je svaki dosadašnji pokušaj rješavanja državne imovine podrazumijevao i pitanje rješavanja državnog pasivnog podbilansa, izvan BiH, to visoki predstavnik u Agendi 5+2 ima i obavezu iz svog mandata učiniti sve pa čak i primijeniti “bonske ovlasti” čijem izglasavanju je pridonijela i ruka Republike Hrvatske, pa bi bilo očekivano da za početak rješavanja pitanja državne imovine potvrdi državni suverenitet Bosne i Hercegovine na način što bi zajamčenu državnu jednakopravnost svih zemalja sukcesora efektuirao i za Bosnu i Hercegovinu.

Schmidt ima mehanizme ali i upitnu volju, kojim bi napokon nakon 32 godine uveo Bosnu i Hercegovinu u posjed njene imovine u Hrvatskoj. Nižu se nerealizirana vlasnička prava.

Trećinski dio JUNAF-a, sada JANAF-a, Luka Ploče, Šipadova luka u Šibeniku, Agrokomercovi dijelovi luka u Kopru i Rijeci, Plućna bolnica u Cavtatu, na desetine hotelskih kompleksa počev od Hidrogradnjinog u Baškim Vodama pa do udjelničkih dijelova u dubrovačkim hotelima, ogromna atraktivna zemljišta na jadranskim otocima i uz jadransku obalu, sindikalna odmarališta i sindikalne vile, rezidencijalni objekti republičkih organa Bosne i Hercegovine, Vis 1, Vis 2 u Dubrovniku, dvorac u Trstenom (u kojem baškare ruski oligarsi), kao i veći broj luksuznih stanova na nepoznatim adresama počev od Zagreba pa duž cijele obale.

Dug je niz koji bi se spominjao. No samo jedan klik u resornom ministarstvu državne imovine Republike Hrvatske bi zorno urednu evidenciju predočio Schmidtu na njegovo traženje, a koje se do sada nije dogodilo, ni od pobrojanih s početka teksta, ali ni od svih Schmidtovih prethodnika u OHR. 

Argumenti su pravno neumoljivi i jamče utemeljenost bosanskohercegovačkog interesa. Sporazum o sukcesiji je utvrdio potpunu jednakopravnost svih novonastalih država potpisnika Međunarodnog sporazuma o sukcesiji, no, unatoč tome, Bosna i Hercegovina nažalost takav tretman nema, a činjenica da je 2002. godine netom po potpisivanju Sporazuma o sukcesiji, nadajući se reciprocitetu ostalih zemalja sukcesora, ona sama vratila i uvela u posjed sve druge države koje su imale svoju imovinu u BiH, pa tako i Republiku Hrvatsku. Na pozitivni reciprocitet odgovoreno je negativnim reciprocitetom.

Izmjene Zakona o državnoj imovini u Republici Hrvatskoj su učinile da je omogućeno višedecenijsko koncesioniranje bosanske imovine, te se u novoambalažiranom modalitetu Bosna i Hercegovina udaljila od mogućnosti ostvarivanja svojih sukcesionih prava, sa velikom vjerovatnoćom da bi ovo pitanje “uz dobru volju” Plenkovićeve Vlade moglo biti obeštećenje za sitne novce.

Reklo bi se kikiriki za Bosance. Takav mogući scenarij može i mora zaustaviti jedino visoki predstavnik Christian Schmidt, s obzirom na to da pitanje rješavanja državne imovine podrazumijeva i ovo pitanje. 

Dobro i poželjno bi bilo da se u reprezentaciji Vijeća ministara na zagrebačkom sastanku nađe i sam Schmidt u pratnji eksperata.

Kako smo od Schmidta naviknuti na negativna iznenađenja, može li se ovoga puta dogoditi i jedno pozitivno. Neće li se i to dogoditi!?