Njemački ministar prehrane i poljoprivrede Christian Schmidt se zalaže da se ukine odredba preporučenog roka trajanja na proizvodima. To zapravo nije rok upotrebe, a Nijemci ionako bacaju u smeće prave planine - posve dobre hrane.
Svaki od oko 80 miliona građana Njemačke godišnje baci 82 kilograma živežnih namirnica u smeće – dakle više od šest i pol miliona tona! U pravilu, tek malo od toga je doista pokvareno i prošao im je rok upotrebe, odnosno trajanja nakon kojeg ti proizvodi mogu biti i opasni po zdravlje potrošača.
Čest je, dakle, slučaj da u smeću završe proizvodi kojima je tek istekao rok koji je označen kao “preporučen rok upotrebe”. To je zapravo prilično elastičan pojam: do tog datuma proizvođač tek jamči da će proizvod imati osobine kojeg bi taj proizvod trebao imati što se tiče okusa, mirisa, boje, konzistencije i hranjive vrijednosti. Nakon tog datuma je vrlo vjerovatno da će taj proizvod zadržati ta svojstva i još će možda dugo proći dok se proizvod doista ne pokvari, piše Deutsche Welle.
Pokazalo se kako su proizvođači prilično “štedljivi” u tim, preporučenim datumima. Jer ako potrošač baci jedan proizvod dok je možda još dobar, najvjerovatnije će nakon toga jednostavno kupiti – novi. Rezultat je navedena gomila bačene hrane i to je njemačkog ministra navelo na to da pokrene inicijativu o ukidanju oznake “preporučen rok upotrebe”:
“Mi masovno bacamo dobre namirnice zato jer su proizvođači postavili prevelike sigurnosne razmake do roka kad se proizvod kvari”, izjavio je ministar Christian Schmidt za medijsku skupinu Funke.
Čip na pakiranju jogurta
Takav preporučen rok upotrebe je u Njemačkoj uveden još prije više od trideset godina i tek u rijetkim slučajevima on doista ima smisla. Osobito kod nekih pekarskih proizvoda poput krekera ili dvopeka će oni možda biti jestivi i godinama, ali možda više neće biti prhki kakvi su bili nakon što su napustili fabriku. Kod nekih proizvoda “preporučen rok” jedva da ima smisla: podmorski arheolozi su našli i amfore iz antičkog doba sa vinom ili maslinovim uljem. To naravno nije bila baš neka poslastica, ali nije bilo niti otrovno. Kod nekih proizvoda gdje je to doista potpuno besmisleno – poput šećera ili soli, “preporučen rok” je već i ukinut.
Ministar Schmidt koji je na čelu ministarstva čije je puno ime Ministarstvo za prehranu i poljoprivredu i u čijem sastavu je i nezavisni Ured za zaštitu potrošača i sigurnost prehrane, naravno da ne želi time njemačkim potrošačima nametati proizvode koji bi bili štetni ili pokvareni. On se zalaže da se takve oznake o trajnosti proizvoda zamijene “inteligentnim pakiranjima” kakva su već odavno dostupna: “U pakiranja kao što su čaše za jogurt može se ugraditi čip”, objašnjava ministar. Taj čip može mjeriti kako se sadržaj proizvoda mijenja iz dana u dan. Može se, na primjer, postaviti skala boje od zelenog do crvenog i svaki potrošač može sam odlučiti do koje nijanse želi još konzumirati taj proizvod.
Ne samo etičko, već i pitanje novca
Isto tako i kod pakiranog mesa proizvođači eksperimentiraju s naljepnicama koje mijenjaju boju ako se u proizvodu javljaju hemijski spojevi koji ukazuju na to da je meso pokvareno. Već po boji te naljepnice potrošač može vidjeti da li to meso može u lonac ili mora u smeće bez i da ga otvori. I samo njemačko ministarstvo pomaže istraživanje takvih inteligentnih pakiranja, a prvi rezultati tog istraživanja bi trebali biti predstavljeni za tri godine.
Pojam preporučenog roka upotrebe je preuzet i u cijeloj Evropskoj uniji, ali njemački ministar tvrdi kako se i na evropskoj razini širi svijest o tome da naše društvo jednostavno previše dobre hrane baca u smeće. To nije samo etičko pitanje s obzirom na milione ljudi koji gladuju na našem planetu, nego to sasvim konkretno i nas “lupa po džepu”. Prema rezultatima jedne studije Univerziteta iz Stuttgarta iz 2012. godine Nijemci godišnje u smeće bace tako hranu u vrijednosti od 16,6 do 21,6 milijardi eura. To onda znači i da svaki građanin Njemačke svake godine u smeće baci od 200 do 260 eura u obliku hrane koju je najvjerovatnije još mogao pojesti.
