"Mi smo i dan danas jedna organizacija koja, kad nazove sagovornika za priču, izaziva uvijek istu reakciju - Bog zna šta su našli. I to je i dobro i loše jer često i kad tražimo dokumentaciju od institucija, izjavu od nekoga, prva reakcija je - nećemo da vam damo ništa jer ko zna šta ćete pronaći."

Leila Bičakčić, žena čije liderstvo uskoro obilježava punoljetstvo – osamnaesta je godina od kako je na čelu Centra za istraživačko novinarstvo u Sarajevu. Svakodnevno vodi tim koji između ostalog provjerava ko u BiH krši postojeće državne zakone, iako je krenula putem koji je upućivao na zakone prirodnih nauka. Studirala je fiziku tokom rata, klasa na prirodnom matematičkom fakultetu se raspala a Leila je prešla na ekonomiju i tamo je diplomirala.

U međuvremenu je radila u međunarodnim neprofitnim organizacijama, zatim u američkoj advokatskoj komori, a osnivanje CIN-a bio je USAID-ov projekat koji je odredio kasniji profesionalni sadržaj Leilinog života.

“Ta tranzicija je za mene bila prilično šokantna, dođete iz jednog pravnog svijeta u kom je sve potpuno poslagano, tačno se znaju koraci unaprijed, tačno se zna šta slijedi iz kojeg momenta, pravnici su vrlo utemeljeni, nema emocija… onda dođete u jedan potpuno konfuzni svijet novinarstva u kojem se nikad ne zna šta je sljedeće. I ja sam učila… moja uloga je bila da formiram jednu potpuno novu organizaciju i da joj nađem mjesto u cijeloj nomenklaturi drugih organizacija. Tako da sam usvajala i novinarsko znanje sa cijelom tom mojom poslovno finansijskom stranom.”

Kontinuirana edukacija cijelog tima novinara jedan je od prioriteta CIN-a. Biti lider, liderka, za Leilu nije biti šef, nego pokazati put, biti primjer, raditi bez zabušavanja, omogućiti atmosferu u kojoj se svi dobro osjećaju.

“Ima onaj crtež neko mi ga je poslao, u čemu je razlika između šefa i lidera, pa je šef onaj koga svi slušaju a on nema nikakvu odgovornost, a lider onaj koji ide prvi. Ja predstavljam organizaciju ali ne činim organizaciju, ja sam samo jedan njen dio. Cilj mi je, i mislim da je to uspjeh, da omogućim da ova organizacija opstane i kada ja jednog dana ne budem tu. Samo to je uspjeh.”

“Ja ne idem na teren, ja se ne susrećem sa ljudima koji prijete, ja se ne vozam po gudurama bosanskohercegovačkim u potrazi za dobrom pričom, i onda bi bilo zaista bezobrazno sa moje strane da kžem da sam ja zaslužna za uspjeh. Ja sam samo jedan šaraf u mašineriji, ja sam uspješna u svom poslu onoliko koliko je svaki novinar uspješan u svom poslu.”

“Koliko god da je dnevna frustracija da smo mogli bolje i više, toliko kad se stane i pogleda iza sebe uvijek ima i taj osjećaj ponosa da smo puno napravili. Stvorili smo harmoničan kolektiv ljudi koji dobro rade zajedno, koji se dobro slažu. Osjećaj da ujutro dolazimo na posao bez kmena u želucu je osnovna stvar koja nas drži. U profesionalnom smislu mislim da smo postigli da je CIN prepoznat kao jedna relevantna i vjerodostojna institucija koja daje vijesti kojima se može vjerovati. ”

Na pitanje o teškim trenucima na profesionalnom putu Leila odgovara prisjećanjem na one u kojima je bila meta pokušaja diskreditacije samo zato što je žena.

“Bila sam mlađa, bila sam plavlja, na nekom sastanku sa nekim direktorom neke institucije, koji je uporno pokušavao da mi dokaže da sve stereotipe o plavušama on shvata kao istinite… i jako je sporo objašnjavao nešto što smo trebali da raspravimo. I onda se okreće prema meni i pita: “Jeste li razumjeli?” Ja odgovorim – nisam, možete li još jednom da ponovite? Bilo je poziva na ugodan vikend, doručak isl. takve stvari se ne dešavaju muškarcima. Imali smo situaciju u kolektivu kad je sagovornik nezadovoljan ishodom nazvao prostitutkama sve žene u redakciji… To je nešto što društvo ne smije da prihvati, to je obaveza svih nas da kontinuirano glasno govorimo o tome što sprječava žene da se značajnije angažuju na svom poslu, jer, “šta ti znaš, ti si glupa žena…”

Na svom profesionalnom putu naučila je da ne mora sve sama, da ne znači uvijek da će sama najbolje, da je potpuno nevažno da li ćemo odgovoriti na prevelike zahtjeve koje društvo pred nas postavlja…

“Mislim da žene sebi postavljaju prevelike ciljeve, da imaju potrebu da se dokazuju, da odgovore na stereotipe… Ako nije udata zašto nije udata, ako nema djecu, zašto nema, ako je uspješna kako je to postala… ali to su sbve malodušni komentari okoline. Bitno je postaviti neke mjerljive realne ciljeve koji će nam omogućiti da kad se ujutro probudimo kažemo – super mi je… ja sam zadovoljna, danas ću popiti kafu sa prijateljicama, otići ću da kupim neki buketić cvijeća, napraviću sebi nešto što će mi ovaj dan učiniti ljepšim.

Moj motiv je da radim u dobrom okruženju, sa ljudima sa kojima mogu da sarađujem, da možemo sebi čestitati i reći super i to nas drži… i idem, dan za danom”.