Šporet koji je grijao Jugoslaviju: 250.000 komada iz jedne fabrike za samo godinu dana

U mnogim kućama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i danas u kuhinji stoji šporet na drva koji svi zovu isto: Smederevac. Ime je toliko ušlo u jezik da ga ljudi daju i šporetima koji nikada nisu vidjeli Smederevo. Tako je ime jednog grada postalo obična riječ za šporet na drva.

Naziv dolazi od grada u kojem se taj šporet i danas pravi, u istoj fabrici i na istom mjestu: Na desnoj obali rječice Jezave, nedaleko od njenog ušća u Dunav. Dio grada oko fabrike Smederevci i danas zovu Metalor, po njenom starom imenu.

Od livnice do prvih peći

Priča počinje 1879. godine, kada je Petar Nešić u Smederevu otvorio prvu livnicu željeza. Lokalni hroničari tu godinu uzimaju kao početak smederevske industrije, više od tri decenije prije nego što je u gradu nikla velika željezara.

Na mjestu Nešićeve livnice 1923. godine izgrađena je fabrika „Metalor i Ekonom“. Njeni vlasnici bili su Franjo Zajic, direktor šećerane u Ćupriji, i Milorad Živanović, smederevski proizvođač livenih peći „Zora“. Pet godina kasnije, 1928., ovdje su izlivene prve livene peći u Srbiji.

Ime po partizanskom komandantu

Nakon Drugog svjetskog rata, 1946., fabrika je postala Metalna industrija „Milan Blagojević“. Ime je dobila po Milanu Blagojeviću Špancu (1905–1941), borcu iz Španskog građanskog rata i prvom komandantu Prvog šumadijskog partizanskog odreda, koji je poginuo u oktobru 1941. i proglašen narodnim herojem. Isto ime nosi i namjenska fabrika u Lučanima, ali to su dvije potpuno odvojene firme.

Prve poslijeratne godine bile su skromne. Fabrika je pravila samo crne, neemajlirane šporete, oko 35.000 komada godišnje.

Emajl je promijenio sve

Tokom pedesetih i šezdesetih fabrika je u nekoliko faza izgradila emajlirnicu. Tada je nastao bijeli emajlirani šporet na čvrsto gorivo, onaj koji danas pamtimo kao smederevac. Emajl se lako briše, ne hrđa i ne gubi boju, pa je šporet iz zadimljenog kuta prešao u središte kuhinje.

Proizvodnja je naglo porasla. Godine 1973. iz pogona je izašlo 250.000 šporeta, sedam puta više nego odmah poslije rata. Iste godine fabrika je, prema lokalnom hroničaru Nikoli Tasiću, počela da radi i po licenci francuskog proizvođača Arthur Martin.

Godine 1990. stigao je model „Smederevac 720 rojal“, s ukrasnijim, „kraljevskim“ dizajnom. Izgled se kroz decenije mijenjao, a smederevski inženjer u penziji Nikola Tasić piše da je tajna dobrog grijanja smederevca i danas poznata samo nekolicini stručnjaka.

Ne zna se ko je dizajnirao prvi smederevac, niti gdje je danas prvi primjerak.

Najstariji sačuvani šporet čuva se u fabričkom muzeju. Prema procjenama koje navode trgovci, smederevci i danas griju oko milion domaćinstava samo u Srbiji.

Zašto ga ljudi i danas kupuju

Smederevac je istovremeno grijanje, šporet i pećnica. Na ploči se kuha, u rerni se peče hljeb, a kuhinja ostaje topla dugo nakon što vatra splasne. U selima i vikendicama to je često jedini izvor toplote.

Kada nestane struje ili poskupi grijanje, šporet na drva radi bez ikakvih priključaka, osim dimnjaka. Zato se iznova traži svake jeseni. Prodavci bijele tehnike kažu da se šporeti na drva prodaju cijele godine, ali da je jesen uvijek najživlja.

Fabrika danas

Fabrika je privatizovana 2005. godine i danas posluje kao MBS „Milan Blagojević“ Smederevo, na istom mjestu gdje su stajali Nešićeva livnica i „Metalor i Ekonom“. Osim klasičnih šporeta pravi i peći na pelet i električne štednjake. Prema časopisu Industrija, njeni proizvodi se prodaju u više od 45 zemalja svijeta.

U katalozima prodavnica smederevac danas dolazi u bijeloj, krem i braon boji, s dimnjakom lijevo ili desno, sa staklom na rerni i dubljim ložištem. Ime je, ipak, ostalo isto.