Manipulacije i apsurdi do te mjere su zavladali politikom i društvom da je postalo normalno kriviti druge za ono što sami činimo. Kada slušate političare, bilo domaće ili regionalne, svi tvrde da su ugroženi, dok niko ne priznaje da upravo on nekoga ili nešto ugrožava.

Paradoksi u balkanskim absurdistanima su svakodnevica. Kada neki lider odluči da se oslobodi pritiska prebacivanjem problema drugima, odmah se poziva na čuvenu ugroženost i počinje optuživati svakoga za stanje za koje je sam kriv. Tako, pritisnut studentskim buntom i protestima ispod svog prozora, Vučić izražava zabrinutost za stanje u Bosni i Hercegovini, razgovara s Rusima i traži pomoć od Dodika.

Istovremeno, vlast u Republici Srpskoj poziva se na ugroženost lidera i urušavanje ustavnog poretka, dok taj isti poredak najdirektnije ruši. Pri tome ucjenjuje sve blokadom evropskog puta, kao da Evropska unija treba da uđe u Bosnu i Hercegovinu, a ne obrnuto.

Trojka za sve loše krivi prethodnike, kao da nisu već dvije godine na vlasti. U međuvremenu, kampanja za hrvatske predsjedničke izbore koristi Bosnu i Hercegovinu i plinsku interkonekciju kao ključne teme, dok Hrvatska ignoriše sopstvene probleme. Stranci, s druge strane, izražavaju zabrinutost i čekaju da se sve nekako samo riješi.

Večeras u Presingu o politici i društvu urednik Amir Zukić razgovarao je sa intelektualcem koji uvijek jasno, direktno i argumentovano kritizira ono što ne valja i govori kako bi trebalo biti. Filozof i sociolog, dr. Esad Bajtal.

Pitao sam političare svih ovih godina iza nas, je li ih stid stanja u kojem ljudi žive? Zanimljivo je da svi kažu da nije, tvrde da čine sve kako bi ljudima bilo bolje. Međutim, našao sam tekst na portalu Tačno.net gdje vi kažete da vas jeste stid. Povod je bila godišnjica protesta na koju je došlo užasno malo ljudi, ali vi ste govorili o generalnom stanju. Kako to da one koji mogu nešto promijeniti nije stid, dok vi, koji realno ne možete ništa učiniti osim da govorite, osjećate stid?

Esad Bajtal: Ta moja izjava je vrlo precizna: rekao sam da se stidim njihove bestidnosti. Kao čovjek koji razmišlja, koji je prošao kroz etiku i moral, kako kroz studije, tako i kroz lični interes za ta pitanja, to me pogađa na dubljem nivou. Etika i moral trebali bi biti ključne kategorije svakog društva. Kada sam vidio svu tu pasivnost, strah građana da se pobune, da glasno kažu “gladni smo”, “nezadovoljni smo”, jasno je da je upravo politika dovela ljude u takvu poziciju. Izostanak reakcije politike na te probleme i njeno konstantno ignorisanje ostavlja nas bez pravih opcija. Jedino što mi preostaje jeste da se postidim njihove bestidnosti.

Ljudi u Bosni i Hercegovini često se dive protestima u Srbiji, gdje studenti već sedmicama izlaze na ulice, a broj demonstranata konstantno raste. Ovdje, pak, protesti su rijetki i na njima se obično okupi samo desetine ili stotine ljudi. U Srbiji gledamo desetine hiljada. Zašto je to tako?

Esad Bajtal: To je nastavak naše priče. Uz to, želim dodati: čast izuzecima. Uvijek postoje pojedinci koji su spremni izaći i izraziti nezadovoljstvo, ali ti ljudi su često manjine i time nemoćni. Upravo njihova usamljenost potvrđuje pravilo da demokratije nema tamo gdje se o njoj najviše priča i galami.

U Srbiji, Hrvatskoj, ili bilo gdje drugdje, situacija je specifična. Ali kod nas je dodatno otežana činjenicom da sve moramo množiti s tri zbog ovog BHS trojstva. Strah od protesta ovdje je proporcionalno veći, možda čak tri puta veći nego u Zagrebu ili Beogradu. A o Parizu, Londonu ili Atini da i ne govorimo.

Taj strah nije bez razloga. Mediji, politika, prošlost i sadašnjost oblikovali su mentalitet u kojem ljudi osjećaju ogroman pritisak i nesigurnost kada treba da se bore za svoja prava. Strah je ono što porađa stid zbog nečije bestidnosti – o čemu smo već govorili.

Zbog čega se ljudi toliko plaše u Bosni i Hercegvoini?

Bajtal: Strah kod ljudi od mogućih posljedica ako izađu na javnu scenu, na ulicu, jer drugog načina nema, ogroman je. Pokušavalo se na različite načine – pobunama, zahtjevima, molbama – ali kada sve to ne uspije, ostaje jedino da se izađe na ulicu i koristi posljednje demokratsko sredstvo: protest, pobuna. To je civilizacijski standard, ljudski standard, dio ljudskih prava i ustavnog prava. Građanska pobuna i protest ustavno su zagarantovana prava.

Ako se ljudi boje posljedica korištenja tih prava, to je najbolja ocjena kakav je sistem u kojem živimo. A čega se, zapravo, ljudi plaše? Ljudi su na različite načine, bilo glasno ili prećutno, ucijenjeni. Boje se da će izgubiti radno mjesto, da njihovo dijete neće moći upisati univerzitet koji odgovara njegovim ambicijama i afinitetima, da ga neće moći zaposliti.

Postoji bezbroj socijalnih trenutaka i situacija u kojima se ljudi osjećaju ugroženi. Boje se da će izgubiti ono što imaju, jer je u ovakvim okolnostima vrlo teško doći do nečega što pruža sigurnost i stabilnost. Taj strah oblikuje društvo i sputava ljude da iskoriste svoja ustavna prava