Na mjestu nekadašnjeg logora "Omarska" u prisustvu brojnih bivših logoraša, udruženja logoraša, međunarodnih predstavnika, te porodica poginulih obilježena je 30. godišnjica od početka raspuštanja zloglasnog logora kroz koji je od maja do avgusta 1992. prošlo više od 3.000 zarobljenika. Svi oni tokom perioda zatočeništva svo vrijeme bili su izloženi torturi, fizičkom mučenju, psihičkom maltretiranju i silovanjima.

Tri decenije poslije, emocije Fatime Drobić u Omarskoj iste kao i prvog dana. Njen suprug inače po struci rudarski inženjer u zloglasni logor u kojem je stradalo i 20 članova njene porodice, doveden je juna 1992. godine.

“Te se emocije nikad ne gase, on je ovo sve projektovao i napravio. Nije znao da smrt sebi pravi tu, da će mu to biti smrtna kuća. Mislio je može biti da će zaraditi tu penziju, ali on zaradi smrt”, govori Fatima.

Od dana formiranja logora 25. maja 1992. do njegovog konačnog raspuštanja – 30. avgusta iste godine kroz logor je prošlo više od 3.300 uglavnom Bošnjaka i Hrvata, od kojih je prema podacima udruženja ubijeno oko 700. Zvuci iz bijele i crvene kuće preživjele i danas proganjaju. Potomci preminulih imena svojih bližnjih traže na spisku. Nisveta Bišić na jednom od brojnih pronašla je ime brata.

“Katastrofa, jer ostala su djeca poslije njega i sad se rađaju nove generacije i sve to teško doživljavamo kad je moj brat trebao sad da se igra sa svojim unučadima, a njega nema”, emotivna je ispovijest Nisvete Bišić.

Bijela kuća kao mjesto na kojem su vršena mučenja zarobljenika mora postati spomen soba zahtjev je preživjelih. Na ulazu dvije spomen ploče, jedna da svjedoči o monstruoznosti, a druga da govori o mogućnosti suživota i saosjećanju. Ispred 432 improvizovana nadgrobna spomenika. Nad njima i Nijaz Mujkanović, jedan od posljednjih preživjelih koji je napustio logor 21. avgusta. I danas nosi pismo koje mu je tada dozvoljeno da napiše uz maksimalno 25 riječi koje je uputio ocu svoje supruge, pitajući za porodicu.

“To što sam ja preživio i ostali nikom ne bih poželio. Ni jedan sat a kamo li 80 dana pakla. Ne znaš šta nosi noć, a kad dođe noć najgore je bilo. Kad kaže pokupi svoje stvari i ponesi to znači da te nema više. A primjerice logor Omarska ima, kao i logor Aušvic, bijelu i crvenu kuću. Crvana kuća iz koje niko nije izašao živ, niti znamo šta se tamo dešavalo”, napominje Nijaz.

Sa rasformiranjem logora počelo se nakon što su ga početkom avgusta 1992. otkrili američki i britanski novinari. Prva presuda i prvi proces pred Haškim tribunalom vođen je upravo za zločine počinjene u ovom logoru u kojem je bilo zarobljeno i 28 maloljetnika, 37 žena od kojih je pet ubijeno.

Posmrtni ostaci prijedorskih žrtava nesrpske nacionalnosti pronađeni su u 501 masovnoj grobnici na teritoriji 10 opština i tri države – Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.

Opširnije u prilogu Mladena Vujinovića.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad