Smrt čuvenog bh. Književnika Dževada Karahasana potresla je mnoge u njegovoj rodnoj državi, ali i u zemljama njemačkog govornog područja. Jedan od ljudi na koje je Karahasan ostavio utisak je Tilman Spreckelsen, urednik feljtona lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

Tilmanov tekst prenosimo u cjelosti:

Opsada Sarajeva od aprila 1992. godine ostavila je dubok trag u djelu Dževada Karahasana, čak i u knjigama u kojima taj bosanski grad samo marginalno. Njegov roman “Utjeha noćnog neba”, koji se proteže na više od sedam stotina stranica, priča priču o pjesniku i astronomu Omaru Hajjamu, smještenu u srednjovjekovnom Isfahanu, koja opisuje multietnički svijet u kojem fanatici žele apsolutno nametnuti svoj pogled na stvari i koji postižu taj cilj krajnjom brutalnošću.

Onaj ko odbija da se priključi jednoj ili drugoj strani, ko ne krije svoje skrupule i sumnje, već ih otvoreno iznosi, mora se pripremiti na gubitak onoga što mu je najdraže. U Omarovom slučaju, to su njegova žena i prijatelji.

Na kraju ovog romana, Karahasan je dodao uredničku fikciju koja govori o još jednom gubitku.

Tekst, kako piše određeni Juso Podžan Livnjak, je prepis starog rukopisa pisan arapskim pismom, nastalo oko 1200. godine na jeziku koji se govorio na Balkanu u to vrijeme. Sam je otkrio taj zaboravljeni rukopis u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu, Vijećnici, i kopirao ga uprkos protivljenju svog starog profesora – učenjak nije želio provesti ostatak svog života raspravljajući o tome je li taj tekst autentičan.

To je bilo prije opsade Sarajeva, prije nego što je grad bio uništen u velikoj mjeri, zajedno sa bibliotekom koja je sadržavala brojne rukopise, uključujući i onaj o Omaru Hajjamu.

“Zanijemio sam”, piše fiktivni urednik Livnjak, piše Karahasan, “i osjetio ludu hladnoću, vjerojatno sam u tom trenutku shvatio da je uništen svijet koji sam poznavao i u kojem sam živio.”

Buka knjiga

Karahasan, rođen 25. januara 1953. u jugoslavenskom gradu Duvnu, odrastao je u materijalnom siromaštvu, u kući u kojoj, kako je rekao u razgovoru za ovaj list, nije bilo puno knjiga; ipak, kao dijete je “ludo mnogo čitao. Bila je gradska biblioteka i školska biblioteka”.

Zugleich aber wird deutlich, dass gerade eine multiethnische Gesellschaft wie die der bosnischen Stadt vor ihrer Zerstörung nirgends so angreifbar ist wie in ihrem kulturellen Gedächtnis, an dem Ort also, wo die Dokumente der unterschiedlichen Sprachen, Religionen und Völker gesammelt werden.

Kada mu je prije skoro tri godine dodijeljena Frankfurtska Goethe nagrada, govorio je o tome kako je kao sedamnaestogodišnjak u “Naukovanju Wilhelma Meistera” naučio da čitanje nije jednostrana stvar, već ponuda dijaloga čitaocu od autora. Ako ga u tome slijedimo, nije teško prepoznati biblioteku, posebno onu poput Vijećnice, kao vrstu Agore i u buci knjiga oblik organizacije idealne zajednice u kojoj ono što se uvjerljivo argumentira prevladava, bez ušutkivanja drugih glasova.

Istovremeno je jasno da je upravo multietničko društvo poput onog u bosanskom gradu, prije njegovog uništenja, najranjivije upravo u svom kulturnom pamćenju, na mjestu gdje se sakupljaju dokumenti različitih jezika, religija i naroda.

Šta učiniti kada promatramo tu propast i osjećamo tu “ludu hladnoću”?

Karahasan je uspio spasiti svoj život kada je 1993. godine prihvatio poziv da dođe na Raurijske književne dane i kada napustio grad preko tada uspostavljenog zračnog mosta.

Kasnije je otišao preko Salzburga, Göttingena i Berlina do Graza, preuzeo gostujuća predavanja u raznim evropskim gradovima, radio kao dramaturg i postao slobodni pisac. U svom romanu “Uvod u lebdenje”, koji je prošle godine objavljen na bosanskom i na njemačkom jeziku početkom 2023. godine, izuzetno uvjerljivo prikazuje društvo koje u opsadnom Sarajevu traži način postojanja između krajnjeg užasa i trenutaka grotesknog humora, a nedavno je objavio prošireni oblik svojih zabilješki iz grada iz 1993. godine kao “Dnevnik selidbe”.

Njegova tuga zbog gubitka svijeta u kojem tenzije koje je opažao između pojedinih ljudi još uvijek nisu pripisane na čitave etničke grupe uvijek se mogu osjetiti u njegovim romanima i esejima, kao i njegovo uvjerenje da umjetnost, književnost posebno u ovoj situaciji, predstavlja više od utjehe koju odvraćanje pažnje od nepodnošljive stvarnosti može ponuditi. Ponuda dijaloga koju sadrži može pomoći u očuvanju sebe ako je prihvaćena. Jučer je u Grazu preminuo Dževad Karahasan.