Film o Samiru, srebreničkom virtuozu i sjećanje koje je nadživjelo genocid

Samir Mehić ubijen je u genocidu 1995. godine, a dokumentarni film Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine o njemu premijerno je prikazan prošle godine u okviru programa “Suočavanje s prošlošću” na 30. Sarajevo Film Festivalu.

Priča dokumentarca počinje u proljeće 1992. godine, kada početak rata razdvaja prijatelje i članove jednog rock’n’roll benda iz Srebrenice. Bubnjar Faruk odlazi iz grada, dok gitarista Samir ostaje. Putem pisama sanjaju o ponovnom susretu - sve do jula 1995. godine.

Faruk Smajlović, poznat kao Fake, preživio je rat i po njegovom završetku, s početkom povratka, vratio se u Srebrenicu. O filmskoj fabuli priča:

Samir je bio stariji od mene četiri godine. Poznavali smo se „iz viđenja“, a zvanično smo se upoznali 1987. godine kada se on vratio iz vojske i sa Bracom (Nedim Mulalić prim.aut) počeo praviti bend. Braco mu je rekao da je našao bubnjara - mene. Samir je bio nepovjerljiv i rekao mu: Je li to onaj mali što fino igra lopte? Ma kakav on, nema od toga ništa. Ipak pozvali su me na probu. Odnio sam bubnjeve kod Braće i tu smo svirali. Samiru se to dopalo i od tog dana smo postali nerazdvojni prijatelji. Bez obzira na tu generacijsku razliku nismo mogli zamisliti dan bez druženja", priča Fake.

Bend koji je prodavao više karata nego što sada ima stanovnika

Svirali su u Domaviji, na Guberu, Lovcu, u Gradskoj bašti – kultnim mjestima srebreničke muzičke scene. Nastupali su i u Bratuncu i Ljuboviji, ali najdraže su im bile svirke u diskoteci Doma kulture u Srebrenici.

"Svaku noć prodavali smo u prosjeku oko 700 ulaznica, malo manje nego što sada ljudi u Srebrenici živi, što je nezamislivo ovim novim generacijama koje trenutno ovdje žive", kazuje s osmijehom i sjetom u glasu Faruk Smajlović.

Svirke su trajale dok Faruk nije otišao na služenje vojnog roka u Knin, gdje je dočekao početak rata.

"Bio sam tamo do septembra 1991. godine i tu sam saznao šta je rat. Iako sam odslužio vojni rok zadržali su me kao rezervistu, ali sam se uspio nekako izvući pravdajući to da moram ići na prijemni ispit za upis na fakultet. Bilo je to vrijeme nerovoze kada se ratni vihor približavao i nama i predlagao sam Samiru da idemo iz Srebrenice jer sam znao šta je rat iako nisam ni slutio da će ono što će desiti biti puno gore od onog što sam ja vidio i doživio u Hrvatskoj. Međutim on je odbijao ići, govorio je da on ne želi ostaviti roditelje u Srebrenici... I tako se raja počela rasipati. Svi su birali neki svoj način. Neki su otišli u Tuzlu, neki u inostranstvo, a ja sam se slučajno obreo u Makedoniji kod mog prijatelja Igora Trpčevskog sa kojim sam, tako da kažem, pobjegao iz Knina. On je tada ovdje kod mene prenoćio, dali smo mu nešto odjeće i novca da stigne kući, a on to nikad nije zaboravio i pozvao me je da dođem u Skopje kada se ovdje počelo kuhati", priča Fake.

Cenzura pisama iz enklave

Rat je uveliko počeo. Fake se nakon 8 mjeseci iz Skopja vratio u Tuzlu. Čuo je za pisma kojima se putem Organizacije Crvenog krsta uspostavljaju „ratom pokidane veze“ sa bliskim osobama. Odlučio je da pokuša i napiše pismo Samiru.

"Kada sam dobio odgovor od njega nisam mogao vjerovati da mi se javio jer do tad ništa o njemu nisam znao, ni kako mu je, ni dali je živ... Pisma su tako krenula, stalno smo se dopisivali sve do pada Srebrenice. Na svu sreću ja sam sva ta pisma sačuvao", kazuje za N1.

Kako su ova pisma bila otvorena i sadržaji kontrolisani, Samir nije mogao Faruku otvoreno pisati o tome kakav je bio život u ratnoj Srebrenici, opkoljenoj enklavi, ali oni su imali načine da se razumiju.

"On je imao svoj specifičan način pisanja koji sam ja dobro razumio. Često su njegova pisma bila išarana onim markerima kojim su cenzurisali neke rečenice i imao sam osjećaj da to škrabaju samo zato što ne razumiju ono što mi on piše", kaže Fake.

"Nikad više se nećemo sresti"

Nekoliko godina kasnije po povratku u Srebrenicu jedan prijatelj je Faruka iznenadio poklonom svih Samirovih gramofonskih ploča i gramofona koje je iznio iz Samirove kuće i sačuvao. Po osnivanju Muzeja genocida u Memorijalnom centru Potočari Faruk je odlučio da gramofon, jednu ploču i posljednje pismo koje je dobio od Samira, pokloni muzeju na čuvanje.

"Zadnja rečenica na kraju toga pisma glasi - „Ne znam zašto, ali mislim da se mi više nikada u životu nećemo sresti“. Ja sam to poklonio u muzej jer će to oni bolje sačuvati nego ja", kazuje Faruk sa tugom u glasu.

Omaž Samiru

Priča o tom poklonu je došla do medija koji su zatražili izjavu od Faruka.

"Tada sam prvi put zaplakao pred kamerama jer jednostavno sve mi se skupilo i emocije su navrle. Kasnije su me zvali iz redakcije BIRN-a, došlo je do ideje o snimanju filma koje je trajalo tri godine , ali je napravljen stvarno dobar film koji je konačno prikazan i u Srebrenici i koji je, kako neki kažu, stigao kući - jer ovdje je sve i počelo. Po meni je ovo jedan omaž Samiru Mehiću i na filmskom platnu lekcija mladima o genocidu. On to zaslužuje jer je ostao ovdje i izgubio život, a njegovo oružje je sve vrijeme bila samo gitara a ne puška", kaže Faruk Smajlović.

Fake je u poslijeratnoj Srebrenici jedan od najvećih i najagilnijih aktivista. Pored redovnih radnih i porodičnih obaveza, godinama je bio glavni organizator manifestacije, svirke i druženja „Kao nekad prije“, koja je okupljala najviše Srebreničana.

Dugogodišnji je član uprave i jedan od stubova u radu FK Guber koji je u prošloj godini obilježio 100 godina od osnivanja. Uvijek je tu kada treba nekom pomoći, a uspijeva i dalje svirati, iako je u posljednje vrijeme imao velikih zdravstvenih problema od kojih se još uvijek oporavlja.

Drugi dio priče o Samiru nadopunjava Ahmed Ustić, popularni srebrenički brico i bajker koji se sa Samirom družio i tokom rata.

"Šta reći o Samiru? On je nama Srebreničanima ostao u sjećanju kao umjetnik, muzičar gitarista koji nas je oduševljavao svojom muzikom u diskoteci sa bendom „Inat“ u kojem je svirao prije rata. Iako je bio je miran, tih, nenametljiv svi su ga znali kao velikog virtouza i umjetnika na gitari. Tokom rata, kada je Srebrenica proglašena demilitariziranom zonom, on je mene naučio da sviram gitaru, iako sam ja do tada svirao harmoniku. Svirali smo zajedno, on je pisao i pjesme koje su poslije rata postale poznate. Kada sam u ratu okupio svoj bend - on nam je dao ime „Svijetla strana“, Sva ta djeca, mi mlađa raja smo bili pod nekom njegovom kontrolom, on nas je usmjeravao i tako smo zaokupirani muzikom i sviranjem lakše provodili to vrijeme, života u ratnoj enklavi", priča Brico o Samirz Bouwiju i nastavlja:

Virtuoz na gitari

"Sjećam se da je on u ratu negdje našao partiture, note za klasičnu muziku koju je svirao na gitari. On je npr. uspio skinuti i svirati „Sjećanje na Alhambru“ koja je veoma teška klasična kompozicija za izvođenje. On je to sa lakoćom svirao i uspijevao je komponovati neke svoje pjesme kao kombinaciju rocka i klasike."

Samir je u ratnoj Srebrenici imao bend koji se zvao Apsurd. Smrt je Samira Mehića – Bouwija spriječila da snimi svoje pjesme.

Po povratku u Srebrenicu 2008. godine Faruk Smajlović-Fake, Ahmed Ustić-Brico i Muamer Čivić-Ćiva se okupljaju u bend „Stari grad“ čije ime ubrzo mijenjaju u „Afera“ i kada su snimili album nazvali su ga takođe Apsurd.

"Na album smo uvrstili i nekoliko njegovih pjesama koje je on u ratu komponovao, a što ih je sačuvala njegova supruga Nermina. Ja sam se prisjećao melodije i harmonije. Oživili smo te pjesme i kroz njih Samira. Sada je o svemu snimljen ovaj film koji smo gledali i koji mislim da je dosta vjerodostojan i da u njemu sadržano sve ono što treba prenijeti na gledaoce", kazao je Brico.

Aplauz koji pobjeđuje

Film novinarke Detektora Lamije Grebo, urađen je u saradnji s Memorijalnim centrom Srebrenica. Projekcija filma je održana u okviru zvaničnog programa obilježavanja 30. godišnjice genocida nad Bošnjacima “Sigurnog područja” UN-a – Srebrenica koju je podržalo Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica.

Nakon prikazivanja filma publici se obratila autorka filma Lamija Grebo.

"Ovoj priči bilo suđeno da bude ispričana, priča o Samiru, ali i jednoj drugoj Srebrenici, za koju mnogi ljudi možda i ne znaju. Od samog početka, ova priča ostavila je veliki utisak na mene i sretna sam što sam imala priliku da je sa uradim zajedno s vrhunskim profesionalcima", kazala je pored ostalog Lamija Grebo.

Gledaoce filma u sali Doma kulture u Srebrenici pozdravili su i Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica i Nerin Dizdar federalni ministar raseljenih osoba i izjeglica. Suljagić je kazao kako su ratne svirke srijedom i nedjeljom u enklavi na neki način bile još jedan vid otpora dok je ministar Nerin Dizdar kazao i ovo:

"Oni što su ubijali, ubijali su uvjereni da Samir više nikad neće dobiti aplauz. Evo vi ste učinili da Samir ponovo oživi. Ja se zahvaljujem njegovoj porodici, svima vama što živite Srebrenicu i sada. Došao sam ovdje da odam počast ne samo u Potočarima i Samiru već i svima vama koji ste tu. Koji se borite protiv genocida i dan, danas. Moram tako reći jer je genocid počinjen sa ciljem i namjerom da vi nikad više ovdje ne sjedite, da ljudi poput Samira nikada ne dobiju aplauz", kazao je Nerin Dizdar na kraju.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad