Kada liječenje postane lutrija: "Fond solidarnosti - koji fond? Ko bira između stotinu žena?"

Bosna i Hercegovina je država u kojoj ishodi liječenja zavise od datuma dijagnoze, od sreće, od toga da li je tog mjeseca bilo citostatika ili nije. Dok dio pacijenta prima terapiju prema standardima 21. vijeka, drugi u istoj ustanovi čekaju lijekove koji su odavno trebali biti nabavljeni.

Oglas

Zekira Bajramović iz Cazina imala je sreću nakon postavljanja dijagnoze.

Rak dojke kod nje je otkriven na vrijeme. Operacija, terapija, kontrole sve je završeno uspješno, ali put koji je prošla bio je mukotrpan i veoma težak.

"Ja kada sam dobila dijagnozu sa 35 godina moja djeca su imala dvije i po i nepunih šest godina. Tako da je to bio jako, jako težak period koliko za mene toliko i za moju porodicu, za moju mamu, muža za one koji su bili najbliži, prva karika pomoći", prisjeća se Zekira Bajramović iz Udruženja oboljelih od malignih bolesti Cazin.

Ipak, mnoge žene iz Udruženja nisu imale istu sreću. Dok se hitne nabavke dogovaraju, provode i padaju tenderi, pacijenti odgađaju cikluse. A kašnjenje u liječenju za neke znači pogoršanje, metastazu, ili kraj borbe.

"Nažalost neke članice, malo su me emocije ponijele, su nažalost čekajući svoj lijek umrle. To je jako, jako teško. Mene boli, kad kažu Fond solidarnosti, koji fond, ko ima pravo da između stotinu žena izabere mene, vas, ovog ili onog", pita se Zekira.

Za inovativne terapije, koje u Evropi produžavaju život i do nekoliko godina, pacijenti u BiH često ni ne znaju da postoje, jer ih Fond solidarnosti ne priznaje ili ih priznaje kada bude kasno.

"Izlaz je u novim modelima finansiranja, neiskorištenim kao što su akcize, kao što je uključivanje zdravstvenog sektora u pdv sistem itd. Mora se doći do sistemskog rješenja, ali rješenja koje je održivo", kaže Sead Sefić iz Inicijative "Glasaj za život".

Zdravstvo je postalo prostor međuentitetskih nadležnosti, budžetskih igara i administracije koja je ponekad skuplja od terapije. Ljekari ne kriju kako većina nije medicinski problem, nego politički. Kada uđu u politiku objasniti mogu, pobjediti sistem teško.

"Ja mogu objasniti, koliko mogu izlobirati da to prođe i utjecati, vrlo malo. PDV je na državnom nivou , fiskalizacija znate kako već sve to ide, entiteti i sve ostalo, vrlo malo mogu izlobirati da prođe, ako je to bilo pitanje", odgovara Enis Hasanović, ministar zdravstva KS.

Pitanje je života i smrti vrlo često. I na tom putu pređenih stotine kilometara.

"Pacijenti iz udaljenih gradova moraju doći na UKC BL. Ne mogu svoje terapije da prime u općim bolnicama u udaljenim gradovima. Tako da je to problematika naših pacijenata što da bi primili terapiju koja ide na svakih 21 dan moraju da dođu iz Ljubinja, Trebinja, cijeli dan da putuje. Čovjek ne može da dođe sam, mora ga neko voziti jer poslije terapije nije sposoban da vozi", ističe Jasminka Sredojević iz Udruženja oboljelih od melanoma RS.

Još jedan problem, nedostatak citostatika postao je pravilo, a ne izuzetak.

"Protokole i načine liječenja pišu najbogatiji. Toga moramo biti svjesni jako dobro i kao društvo i kao ljekari i kao zdravstveni sistem i kao pacijenti. Drugo, vi ste na listi zainteresiranih za jedan citostatik na 75. ili 105. mjestu", pojašnjava Sanko Pandur, doktor KCUS-a.

U BiH se o bolesti govori tiho, a sistem nerijetko vrlo glasno brani. Bez svijesti da svi možemo doći u situaciju da nam organizam propada brže od tendera.