Gavrankapetanović o zločinu na Markalama: Spašavali smo živote bez pauze, dan i noć

Danas se s pijetetom i dubokom tugom sjećamo 5. februara 1993. godine, dana kada je na pijaci Markale, u srcu Sarajeva, u jednom trenutku ugašeno 68 života, dok su 142 osobe ranjene. Bio je to prvi od dva masakra na ovom mjestu, koje je i tokom rata predstavljalo simbol opstanka, prostor na kojem su se građani okupljali kako bi obezbijedili osnovne životne potrepštine.

Granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske prekinula je svakodnevicu i pijacu pretvorila u mjesto smrti, bola i nevjerice. Zavladala je panika. Ranjenici su nošeni u naručjima, prevoženi automobilima i na improviziranim nosilima, s jednom jedinom nadom da stignu živi do bolnice.

U tom trenutku, prof. dr. Ismet Gavrankapetanović bio je mladi specijalizant ortopedije u Urgentnom centru bolnice Koševo, današnjeg Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Sjeća se da je tog dana bilo sunčano, a da su oko podneva pred bolnicu počela pristizati brojna vozila.

„Izašli smo ispred bolnice i u vrlo kratkom vremenu dovezeno je oko 130 ljudi, možda i više. Pred nama su bila raskomadana tijela, teške i smrtonosne povrede. Krv je bila svuda. U tom trenutku nismo imali dovoljno ljekara. Mnogi su već bili iscrpljeni ili odsutni, neki su napustili Sarajevo, ali nije bilo vremena za razmišljanje. Postojao je samo jedan cilj spasiti što više života“, prisjeća se Gavrankapetanović.

Kako navodi, operacije su trajale bez prestanka, danju i noću, a završene su tek u zoru.

„Danas mi se čini kao da je sve trajalo jedan trenutak, kao da vrijeme tada nije postojalo. Kada sam izašao iz operacione sale, svanulo je. Radilo je nekoliko hirurških ekipa, bez pauze i bez odmora, vođeni isključivo osjećajem dužnosti prema svakom ranjenom čovjeku“, kaže on.

Rane zadobijene u, kako ističe, neljudskim napadima ostavljaju trajne posljedice.

„Takve slike se ne zaboravljaju. Dijelovi tijela koje dodirujete, lica koja gledate, krikovi i tišina koja ostaje nakon njih, to se ne može naučiti iz knjiga i to čovjek nosi u sebi zauvijek“, ističe Gavrankapetanović.

Posebno teškim opisuje osjećaj nemoći kada, uprkos svim naporima, nije bilo moguće spasiti živote svih povrijeđenih.

„Ta nemoć je teret koji ljekar nosi cijeli život“, dodaje.

Podsjeća i na gotovo nemoguće uslove u kojima su tada radili.

„Radili smo bez struje, bez vode, bez dovoljno medicinskog materijala i opreme. Operisali smo noću u salama bez svjetla, s minimalnim sredstvima za ispiranje rana, uz nedostatak infuzija i osnovnih potrepština.“

Nakon rata, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu od 1992. do 1995. godine. Taj datum, kako se ističe, nije samo broj u kalendaru, već opomena, podsjetnik na cijenu koju civili plaćaju u ratovima, na krhkost ljudskog dostojanstva i besmisao nasilja.

Uprkos svakodnevnoj opasnosti, građani Sarajeva su i u tim teškim godinama nastavili živjeti, raditi, učiti, voljeti, stvarati umjetnost i čuvati dostojanstvo. Bez obzira na sve, grad je ostao simbol hrabrosti, otpornosti i ljudskosti.

Sjećanje na Markale, poručuje Gavrankapetanović, mora ostati trajna opomena, o cijeni mira, važnosti istine i obavezi pravde, ali i podsjetnik na zajedničku odgovornost da se ovakve tragedije nikada i nigdje više ne ponove.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad