Nedavno je CNN objavio pismo grupe umirovljenih vojnih časnika SAD-a te bivših generala iz baltičkih zemalja u kojemu se oni zalažu za opskrbu ukrajinske vojske moćnim protuzračnim oružjem, a između ostaloga tu spominju i znameniti raketni sustav S-300. Navodno je i Slovačka preliminarno pristala opskrbiti Ukrajinu s ovim sustavom iz sovjetskog doba u zamjenu za američki "Patriot", a CNN je u tom kontekstu spomenuo kako i Hrvatska ima S-300.  

Priča o sovjetskom raketnom sustavu nabavljenom prije 27 godina i dalje je obavijena velom vojne tajne. Na vojnoj paradi 30. svibnja 1995., na zagrebačkom Jarunu, Franjo Tuđman i tadašnji ministar obrane Gojko Šušak pokazali su dio sustava S-300, no do dana današnjeg nikad u Hrvatskoj to sofisticirano oružje nije korišteno ni kompletirano. Zbog njega se razvlači i dugogodišnja sudska trakavica između Zvonka Zubaka, predstavnika grupe partnera i trgovaca oružjem (tvrtka WFL-Winsley Finance Limited) koji su 90-ih opskrbljivali zemlju oružjem i koji su isporučili S-300 Hrvatskoj.

Iako ima i onih koji uvjeravaju da su kupljeni dijelovi nekorištenog raketnog sustava još u Hrvatskoj – većina informacija govori drukčije. Dio bivših državnih dužnosnika otkriva da je S-300 još za vrijeme prve Vlade Ive Sanadera transferiran na Zapad, u SAD. Kako je riječ o klasificiranim vojnim podacima, službenih potvrda o tome je li prodan ili darovan za neke druge ustupke, nema. Da je sustav izvan Hrvatske, ustvrdio je i Zvonko Zubak tijekom svjedočenja na sudskom ročištu u tužbi protiv RH gdje je tražio da mu se isplati 200 milijuna dolara.

Kada je raketni sustav isporučen Hrvatskoj, to je bio prvi put da je izašao izvan teritorija bivšeg Sovjetskog Saveza, pa je bio itekako zanimljiv mnogima koji su željeli zaviriti u tadašnju rusku najnoviju tehnologiju. U više navrata se pisalo o tome kako su Rusi bili bijesni kad su saznali da su Hrvati dopustili Amerikancima i Izraelcima uvid u S-300, koji su i navodno kopirali tehničke  sheme. Amerikance i Izraelce je to oružje posebno zanimalo zato što su ga Rusi prodali nekim njihovim protivnicima.

Sustav je isporučen Hrvatskoj uoči vojno redarstvene akcije „Oluja“, a svrha je bila u prvom redu – psihološka – da odvrati snage Srbije od zračnih intervencija tijekom Oluje. Budući je S-300 odigrao svoju ulogu, a nije bio upotpunjen sa svim dijelovima, Tuđman i Šušak su ga pokušavali prodati i od dobivenog novca kupiti drugu vojnu opremu koja je Hrvatskoj bila potrebnija.

Jutarnji list je pisao kako je 1998., bila ugovorena prodaja Iranu te da je o tome 2000. godine na sudu u Beču govorio Chong Ho Rhee iz Južne Koreje, tvrdeći da ga je razgledavao u Puli s Petrom Pernickom koji je i prodao sustav Hrvatskoj. Međutim do realizacije tog posla nikad nije došlo.

Bivša ministrica: ‘Amerikanci su ga htjeli kupiti’ 

Dok je u Banskim dvorima premijer bio SDP-ov lider Ivica Račan, ministri obrane su bili Jozo Radoš i Željka Antunović.

Željka Antunopvić je za Slobodnu ispričala kako su, za vrijeme njezina mandata, diejlovi sustav S-300 definitivno bili u Hrvatskoj te da je postojao službeno iskazan interes za njegovu kupnju od strane SAD-a.

– Treba ponoviti kako S-300 nije ni blizu bio kompletiran, a koliko ga je posto točno nedostajalo, teško je reći… Zubak tvrdi da je isporučeno 80 posto sustava, a meni su tada rekli da je to samo 40 posto. Znam da je uz njega bila tehnička dokumentacija, ali nikad nam nije isporučen njegov pametni dio, softver. Ubrzo nakon što smo došli na vlast, Zubak je podnio tužbu protiv Republike Hrvatske i tražio da mu platimo 200 milijuna dolara jer tvrdio kako je navodno otkupio potraživanja od bjelosvjetskog ‘trgovca’ oružja Petra Pernickoga – objašnjava Željka Antunović i dodaje kako je tada pokušala rekonstruirati što se prije događalo s kupnjom tog oružja.

Potvrđuje da su Amerikanci tražili da se njima prepusti sustav jer tobože “mi to ne znamo pravilno čuvati“.

– To me naljutilo, pa sam osnovala posebnu skupinu s generalom na čelu i zadužila ih da raketni sustav pohrane i onemoguće neovlašten pristup. Kasnije su se opet javili Amerikanci sa svojom ponudom za kupnju. Mi smo se složili da sustav treba prodati jer od njega nismo imali koristi. Nije mogao biti u funkciji jer nije kompletiran i takav Hrvatskoj nije trebalo – ističe bivša ministrica i dodaje kako je odmah upozorila predstavnike SAD-a da se vodi sudski spor.

Uoči smjene HDZ-ove vlasti 2000., opet se tvrdilo da je pronađena zemlja kojoj bi se sustav mogao prodati te da je “RH Alan” donio odluku da se krene u realizaciju prodaje. No, ni to se nije ostvarilo.

Obilazno rješenje kroz ustupanje posjedovanja?  

Wikileaks je pak objavio povjerljivi izvještaj američkog veleposlanika Ralpha Franka, koji 23. studenoga 2003. obavještava američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda, uoči njegova dolaska u RH, dokle je stigla “akvizicija S-300”.

Frank piše u Washington da su tadašnji “zadnji hrvatski ministri obrane obećali, no još nisu omogućili, isporuku S-300 američkoj vladi”. Spominje i da je “hrvatski sustav nekompletan, ali vrlo poželjan”. Ukazuje i na spor između Vlade RH i Zvonka Zubaka, a izlaz iz te situacije vidi u “obilaznom rješenju”.

„Ustupanje posjedovanja, a ne vlasništva, moguće je kao obilazno rješenje za Vladu RH – napisao je tada u svom izvješću nadređenima Ralph Frank.

– Ponudili su nam osam milijuna dolara za S-300, ali kad smo tražili njihovu obvezu da, u slučaju ako država izgubi spor sa Zubakom, plate i njegova potraživanja, odustali su. Nakon toga, nikad nas nitko u mome mandatu više nije kontaktirao oko tog oružja – ispričala nam je Željka Antunović.

Što se dalje sa sovjetskim raketnim sustavom događalo, nije joj poznato.

– Neslužbeno sam kasnije dobila informaciju da je sustav brzo nakon što je formirana Sanaderova vlada transportiran u Rijeku i ukrcan na brod. Gdje i kome je otplovio, ne znam – naglašava naša sugovornica.

Napominje također kako je u dopisu koji je objavljen na Wikileaksu, američki diplomat bitno drukčije opisao razgovore oko S-300, nego kako su oni u stvarnosti bili vođeni.

– Ja sam sustav pohranila, čuvala i zaštitila, a što se kasnije dogodilo neka kažu drugi, ja ne znam – zaključuje Antunović.