Na današnji dan prije 28 godina poginuli su Boško Brkić i Admira Ismić. Slika mrtvih tijela mladog para iz Sarajeva, kako zagrljeni leže na sarajevskom mostu, obišla je svijet. Prozvani su sarajevskim Romeom i Julijom.

Priča o Bošku i Admiri, priča je o Sarajevu i ljubavi ispred zastava. Upoznali su se u godini “sarajevske Olimpijade“ kada je nešto posebno cvjetalo u ovom gradu.

Zajedno su proveli devet godina. To što je Boško bio Srbin, a Admira Bošnjakinja nije predstavljalo prepreku ni njima niti njihovim roditeljima, jer tako se u Sarajevu živjelo.

A onda je došao rat. Boško je ostao u Sarajevu, ona je radi njega odlučila otići.

Ovi dvadesetpetogodišnjaci, 18. maja 1993. godine, u pokušaju da pobjegnu od zla i ludila koje je zadesilo njihovu zemlju, ubijeni su na Vrbanja mostu.

Njihova tijela danima su ležala na asfaltu jer im niko nije mogao prići na brisanu prostoru da bi poslije bila prenesena u predgrađe Lukavica i ondje privremeno pokopana, a nakon rata, po želji roditelja ekshumirana i trajno sahranjena u Sarajevu.

Priču o tome prvi je napisao čuveni Reutersov novinar Kurt Schork, ratni izvjestitelj koji je i sam ubijen točno sedam godina poslije u Sierra Leoneu gdje je također izvještavao o sukobima.

Nakon kremiranja njegova tijela dio pepela pokopan je u Washingtonu gdje je živio, a drugi dio uz grobnicu Boška i Admire na sarajevskom groblju “Lav” gdje leže posmrtni ostaci brojnih Sarajlija ubijenih tijekom opsade od 1992. do 1995. godine.

Ova tragedija našla je svoje mjesto i u pjesmi “Zabranjenog pušenja”.

“Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volio i niko nikad neće sve dok Miljacka voda teče”, refren je pjesme “Boško i Admira” s albuma “Radovi na cesti”.

Frontman “Pušenja” Sejo Sexon je kada je ta pjesma nastajala kazao kako je vidi i kao izraz neke nade za BiH.

“Sama ideja je simbolična i metaforična, a govori o tome da je ljubav uistinu ispred svega”, kazao je.