Gospođa ratni zločinac: Danas udobno živi u Beogradu i ni za čim ne žali

Četrnaestog decembra će se navršiti tačno 30 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu, kojim je okončan dugi i krvavi rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu. Sporazum, koji je prvobitno bio namijenjen isključivo okončanju rata i trebao je poslužiti kao privremeno političko rješenje u duboko podijeljenoj zemlji, još uvijek je na snazi ​​nakon sveg ovog vremena.

I to uprkos političkoj disfunkciji koja ograničava Bosnu i Hercegovinu u daljnjem razvoju i evropskim integracijama, kojima zemlja teži od početka novog milenijuma. Paradoksalno, moglo bi se reći.

Ako je Dejtonski sporazum okončao rat, postdejtonski period je prvenstveno utrošen na pronalaženje odgovornih za ratne zločine i genocid pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Jedna od ključnih ličnosti ovog perioda je bivša potpredsjednica i predsjednica entiteta Republika Srpska, Biljana Plavšić, koja je postala prva žena koju je međunarodni sud osudio za zločine protiv čovječnosti. Danas ima 95 godina i živi mirnim životom u jednom od predgrađa Beograda, prima srbijansku državnu penziju, a u dijelu srbijanskog političkog prostora i dalje se smatra nacionalnom heroinom. I opet, moglo bi se reći - paradoksalno.

Ratna zločinka koja i danas uživa status nacionalne heroine među mnogim Srbima

Upravo taj paradoks kako žena osuđena za ratne zločine danas može živjeti sasvim normalnim životom, dok je s jedne strane poštuju kao heroinu, dok je s druge strane za mnoge isključivo ratna zločinka koja bi i dalje trebala biti iza rešetaka, tema je knjige advokatice Olivere Simić pod nazivom "Madam ratna zločinka: Biljana Plavšić, srpska čelična lady".

Simić, rođen u Banjaluci, a posljednjih 20 godina živi i radi u Australiji, već dugi niz godina istražuje priče žrtava ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji.

Kako je rekla na predstavljanju knjige u Ljubljani, nikada u prošlosti nije imala posla s ratnim zločincima, jer nije mogla zamisliti da intervjuiše nekoga ko je počinio ratne zločine. Tada je, 2017. godine, odlučila da pozove svoju tetku, koja je dugogodišnja prijateljica Biljane Plavšić, i pita je da li joj može pomoći da uspostavi kontakt s njom.

"Nakon dva dana, tetka me je pozvala i rekla mi da je Biljana spremna za razgovor i da je mogu pozvati. Dala mi je svoj broj telefona, ja sam je nazvala, i tada sam još uvijek mislila da ću napraviti kratki intervju s njom. Uglavnom me zanimao njen život nakon odsluženja kazne - kakva je reintegracija, kako shvata vrijeme provedeno u zatvoru", objasnila je Simić.

Nakon nekoliko telefonskih razgovora, Biljana Plavšić joj je rekla da bi bilo najbolje da dođe iz Australije u Beograd kako bi intervjue obavila uživo, jer ima mnogo materijala koji joj želi pokazati.

"Sud ne zahtijeva od počinilaca da se pokaju za svoja djela"

Na osnovu više od stotinu intervjua, potom je napisala knjigu koja prvenstveno predstavlja Plavšićkinu perspektivu na cijeli proces podizanja optužnice, suđenja pred međunarodnim sudom, izdržavanja zatvorske kazne, puštanja iz zatvora i njenog kasnijeg života na slobodi.

U knjizi se također ističe da prilikom rehabilitacije ratnog zločinca sud ne zahtijeva pokajanje i žaljenje za djela za koja su osuđeni. Upravo je to razlog zašto, po njenom mišljenju, ključni cilj njihovog kažnjavanja ostaje neispunjen.

"Sud ne zahtijeva od počinilaca da se pokaju za svoja djela. Za rehabilitaciju je dovoljno da se dobro ponašaju u zatvoru", istakla je Simić. Biljana Plavšić je pred Haškim tribunalom optužena za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, ali je potom postigla sporazum sa sudom da se optužba za genocid povuče, te je na kraju osuđena na 11 godina zatvora zbog progona nesrpskog stanovništva tokom rata u Bosni i Hercegovini. Priznala je krivicu u zamjenu za odustajanje od preostalih sedam tačaka optužnice.

"Ona je priznala krivično gonjenje i na neki način se pokajala za ovo djelo na sudu. To je bilo 2001. ili 2002. godine. Razlog koji je sama navela za sporazum sa sudom bile su njene godine. Rekla je da ne želi prolaziti kroz cijeli pravni proces, dugotrajno suđenje i ispitivanje svjedoka. Plavšić mi je u jednom od intervjua rekla da ne želi suđenje, jer je tada već bila prilično stara i samo je željela da se slučaj što prije završi. Dobila je 11 godina zatvora, a puštena je nakon devet 2009. godine", objasnila je autorica Olivera Simić.

U brojnim intervjuima, Biljana Plavšić je kasnije više puta negirala da je odgovorna za bilo šta, također je negirala svoju odgovornost za donošenje bilo kakvih vojnih odluka, ali nije negirala da je trebala znati za određene stvari koje su se dešavale tokom rata.

Biljana Plavšić: Etničko čišćenje je "prirodni proces"

Tvrdi da se u tom periodu uglavnom bavila humanitarnim pitanjima, dok su vojne odluke donosili prvenstveno bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić , general Ratko Mladić i bivši prvi predsjednik Skupštine Republike Srpske Momčilo Krajišnik.

"Ona kaže da ništa nije znala. Ne poriče - niti to čini srpsko vojno i političko rukovodstvo - da se u Srebrenici dogodio zločin. Ali svi koriste termine veliki zločin i slično, ali ne koriste pravi termin - a to je genocid", kaže Simić, koja također ističe da Plavšićeva ima i vrlo specifično mišljenje o konceptu etničkog čišćenja. Prema njenim riječima, "etničko čišćenje je prirodan proces" u ratu i da je i ona bila u grupi koja je etnički očišćena kada je prije mnogo godina morala napustiti Sarajevo.

"Rekla je da zna za etničko čišćenje, ali o tome uglavnom govori u vezi sa Srbima. Ona i danas izvrće stvari opisujući zločine počinjene nad Srbima. Govori samo o jednoj strani, a ignoriše drugu", objasnila je autorica knjige. Podsjetila je i kako je Biljana Plavšić, poznata biologinja i stručnjakinja za viruse, također razvila genetsku teoriju etničkog čišćenja, koja je bila vrlo slična razmišljanju nacista tokom Drugog svjetskog rata.

Prema Simićinim riječima, Biljana Plavšić je veoma teško prihvatila činjenicu da mora ići u zatvor, iako se dobrovoljno predala sudu kada je protiv nje podignuta optužnica.

Simić: Sebe vidi kao žrtvu za srpsku naciju

"Ona sebe vidi kao žrtvu koja se žrtvovala za srpsku naciju i otišla u Haag. Njena ključna trauma je što je morala ići u zatvor, i ona to shvata vrlo lično. Njena druga trauma potiče iz vremena Drugog svjetskog rata, kada je svjedočila zločinima nad svojom porodicom. Stalno se vraćala tim sjećanjima u intervjuima. Moglo bi se reći da je to njen lični okvir žrtve, u kojem tvrdi da je prihvatanjem kazne skinula kolektivnu krivicu sa srpske nacije i preuzela je na sebe", istakla je.

Nakon puštanja iz zatvora, Plavšić je negirala sve optužbe za zločine, prema Simić, a njene riječi također ukazuju na odbacivanje bilo kakvog kajanja. Činjenica da se složila sa sudom i priznala samo dio optužbi bio je jednostavno njen plan da izbjegne optužbu za genocid. Plavšićeva je također nekoliko puta u intervjuima rekla da bi sve što je učinila ponovila kada bi mogla zaštititi srpsko stanovništvo.

„Žena koja je pred međunarodnim sudom optužena za ratne zločine sada udobno živi kod kuće i negira bilo kakvu odgovornost“, istakla je Simić. Što je, kako je rekla, donekle logično na Balkanu, gdje važi pravilo da ako se izviniš, bivaš ostrakizovan, ali ako negiraš odgovornost, bivaš rehabilitovan i prihvaćen.

Ratni zločinci sa statusom nacionalnih heroja

Simić je naglasila da Plavšić nije izolovan slučaj, jer su se mnogi ratni zločinci vratili u Srbiju ili bh. entitet Republika Srpska nakon odsluženja ili smanjenja kazni, gdje uživaju u javnom životu, neki su čak i dalje aktivni u politici ili kao društveni akteri. Također je istakla da je u Srbiji i dalje normalno da se pojavljuju murali sa likom Ratka Mladića i drugih ratnih zločinaca, a neki od njih mogu čak i držati predavanja u školama ili predstavljati svoje knjige. Međutim, mlađa generacija malo zna o njihovim stvarnim zločinima.

"Istraživanja su pokazala da više od polovine mladih u Srbiji ne zna ni ko je Radovan Karadžić, a da ne govorimo o Biljani Plavšić. Ili se ti ljudi slave ili se uopšte ne spominju. Mladi također smatraju da je sud u Haagu osnovan da bi sudio samo Srbima. To je retorika koju šire političke elite, uključujući i Biljanu Plavšić, a mladi ih slušaju. U Republici Srpskoj je zabranjeno govoriti o genocidu u Srebrenici. Mladi ne poznaju ratne zločince kao zločince, već kao heroje", istakao je Simić.

Knjiga Olivere Simić, koristeći slučaj bivše predsjednice Republike Srpske Biljane Plavšić, prikazuje širi obrazac razumijevanja onoga što glavni akteri vjeruju da se dogodilo tokom rata u Bosni i Hercegovini. Naime, postoji veliki jaz između sudskih nalaza, osuđujućih presuda, kolektivnog sjećanja i javnih interpretacija, koje često ističu političke elite.

Prema Simić, upravo taj jaz omogućava transformaciju uloga počinilaca ratnih zločina u nacionalne heroje, a priča Biljane Plavšić nije samo njena ispovijest, već prije svega podsjetnik na to koliko je teško sačuvati historijsko sjećanje. Pogotovo u regiji gdje je mogućnost njegovog brisanja i dalje dio agende lokalnih političkih elita.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad