U tri dana u Libanu ubijeno je 600 ljudi. Desetine hiljada libanskih porodica napušta svoje domove bježeći od izraelskih bombi. Je li Liban nova Gaza i postoji li realna opasnost da ovo raketiranje rezultira velikim regionalnim ratom, o ovim pitanjima je Novom danu govorio vojni analitičar Dean Džebić.

Za samo nekoliko dana na stotine ljudi je ubijeno, a više od 90 hiljada raseljeno. Stižu upozorenja lokalnom stanovništvu da se isele iz zgrada gdje je Hezbollah.

Vojni analitičar, Dean Džebo, kaže da te ljude, gdje god da odu u svojoj regiji, čeka rat.

“Od 2012. godine cjelokupna regija je zapravo od početka sirijskog građanskog rata, cijela regija je u stanju rata. Naravno, rat se vodi sa vladinim snagama, proksi snagama, gdje imate cijeli niz međunarodnih i globalnih, ali i domaćih nacionalnih aktera. Ne mislim da bilo kakva vrsta komparacije južnog Libana sa Gazom stoji, s obzirom na kontinuitet ovakve situacije i kontinuitet ovako tegobnog života u Gazi u odnosu na južni Liban. Naravno, kad govorimo o potencijalnim mogućnostima razaranja, ali i preseljenja stanovništva, tu najbolje možemo vidjeti kako je to izgledalo 2006. godine, kada je za samo 34 dana milion i 500 hiljada ljudi promijenilo svoj dom. Dakle, napustilo je svoje domove. Jedan dio je otišao u unutrašnjost Libana, jedan dio je otišao u Siriju, a jedan dio u Jordan”, kaže Džebić.

Podsjeća i na jednu vrlo simptomatičnu pojavu na Bliskom istoku, a to je da sve okolne države, neovisno o prijeklu, naciji, jeziku, pa na neki način i vjeri, vrlo često odbijaju primati svoje sunarodnjake kao izbjeglice, smatrujući da bi ti novi izbjeglički talasi dodatno destabilizirali tamošnje vrlo krhke režime.

“Tako da, narod koji živi u južnom Libanu strepi, s obzirom na to da od potencijalne pomorske blokade koju Izrael vjerovatno planira da provede, koja će izazvati cijeli niz humanitarnih reperkusija, pored Libanske vojske koja ne može da se odupre i koja je podijeljena na tri strane, na neki način između Šita, Sunita i kršćana Maronita, i povrh svega Hezbollaha koji je snažniji od Libanske vojske i provodi svoju politiku, odnosno vanjsku politiku Irana, daleko najveća žrtva i najveće materijalne štete i razaranja, podnijet će upravo narod u južnom Libanu”, dodaje.

Džebić napominje da je rat iz 2006. godine pokazao koliko Izrael može biti neselektivan.

“Čak i prije Gaze. Tada je pogođeno više od 16 bolnica, duplo toliko škola, kompletna putna infrastruktura je uništena, pogođeni su tankovi za skladištenje goriva u lukama u Libanu gdje je isteklo više od 30.000 tona goriva u Sredozemno more. Dakle, jedna prava ekološka katastrofa, i zapravo izraelski potencijal za razaranje najbolje je sažeo te 2006. godine tadašnji načelnik generalštaba izraelskih odbrambenih snaga, general Halutz, kada je rekao da u slučaju rata sa Hezbollahom, libanonski sat će biti vraćen 20 godina unazad”, kaže vojni analitičar te dodaje:

“Hezbollah aktivira svoje aktivnosti na jednom značajnom brojnijem i, u širini tog nekog asimetričnog fronta, značajnijem obimu tek od 7. oktobra. Oni se uključuju u te opće aktivnosti, ofenzivne aktivnosti koje provode i palestinsko-islamski džihad i PLO kao nekakva krovna organizacija, ali u centru je svakako Hamas. Naravno, Hezbollah kao najsnažniji nedržavni akter u toj regiji koji provodi iransku vanjsku i sigurnosnu politiku pod krinkom odbrane Šita i šitskih interesa u Libanu, ali i Siriji, zapravo samo sadajstvuje sa pogodujućim okolnostima na terenu.”

Od 7. oktobra, ističe Džebić, glavni fokus izraelskih odbrambenih snaga i stratega te cjelokupnog vojnog establišmenta Izraela bio je usmjeren ka Pojasu Gaze, ka supresovanju, odnosno smanjivanju borbenih sposobnosti Hamasa.

“I to je Hezbollah naravno iskoristio i na neki način mi od 7. oktobra ulazimo u jednu novu zonu eskalacije koja se dodatno eskalirala gotovo pa svakodnevno. Naravno, ova odluka i način da se napadne Hezbollah vrlo asimetrično, dakle, taktikom koja je njemu najomiljenija, najsvojstvenija, na neki način ukazuje da je Izrael došao do crvene linije gdje više nije mogao svojom tehničko-tehnološkom superiornošću da kontrira i parira Hezbollahu i upravo zbog toga ova lančna reakcija eksplozije pejdžera, voki-tokija i cijelog niza tehnoloških uređaja koji su korišteni za rukovođenje i komandovanje Hezbollahom je zapravo snažno destabilizirala sistem upravljanja i rukovođenja tom paramilitarnom, odnosno militantnom organizacijom, ali i uopšte pokretom. Tako da možemo reći zapravo da stoji teza da su eksplozije pejdžera samo potakle Hezbollah na dalje aktivnosti. Međutim ono što je simptomatično također jesu i aktivnosti šiitske organizacije u Iraku, odnosno tih zbirnih grupa proiranskih milicija koje se prije svega ugledaju u islamskom otporu u Iraku, koji je od septembra 2023. godine do danas izveo 167 napada, raketnih napada, dakle napada krstarećim raketama, balističkim raketama, ali i dronovima. Od 167 napada iz Iraka, prema podacima Izraelskog centra za istraživanje i edukaciju, izraelske snage su od 167 napada uspjele da presetnu samo 37 napada. Dakle, ovaj sukob je otvorio i aktivirao jednu novu zonu, jednu novu sferu utjecaja gdje Iran kroz svoje milicije u Iraku na neki način dodatno razvlači i pažnju i odbranu Izrela”, pojašnjava Džebić.

Na pitanje koliko daleko je Izrael spreman ići, Džebić odgovara da je spreman ići onoliko koliko mu američka administracija dopusti.

“U to nema nikakve sumnje. Ono što je također vrlo zanimljivo jesu i neke ankete koje ukazuju da će većina izraelske populacije u SAD glasiti za demokrate, što bi moglo znaći u slučaju pobjede demokrata, odnosno kandidatinje Kamale Hariss da bi se u budućnosti i u nekoj perspektivi tokom naredne kalendarske godine Izrael mogao naći i pod nekim potencijalnim sankcijama, ako ništa u nekoj vrsti nemilosti koja bi značila prekid snabdijevanja visokotehnološkom i sofisticiranom borbenom opremom. Sve je to pro futuro i na dugom štapu. Izraelsko rukovodstvo to zna i ono upravo koristi taj neki period, odnosno taj vakuum između svojih operacija u južnom Libanu, svojih operacija u Gazi, izbora u SAD-U. Što bi moglo značiti da dokle god ne bude rješeno pitanje izbornog pobjednika u SAD-u, izraelska politika može imati samo tendencije rasta, nasilje može imati samo geometrijsku progresiju u pogledu razaranja ubijenih i poginulih. Naravno, svaki vid opcije mirovnog sporozuma koji bi predviđao opciju, odnosno koncept dvije države, Benjaminu Netanjahu nije prihvatljiv”, napominje Džebić.

“U Izraelu niko više nije za opciju dvije države”

Dodaje da je jedna sekvenca palestinsko-izraelskih odnosa koju malo ko primjećuje ta da više niko u Izraelu nije za “two state” opciju, odnosno za opciju dvije države.

“I zapravo to ukazuje na cijeli niz potencijalnih radikalnih ishoda ovej eskalacije nasilja. Niko ne želi Hezbollah južno od rijeke Litani, odnosno svi žele da se ispoštuje rezolucija 17.1.2006. godine gdje se Hezbollah mora povući iz južnog Libana, ali također na domaćem planu niko ne želi ni palestinsku državu na teritoriji koju Izrael smatra svojom teritorijom na kojoj se prostire njegov teritorijalni suverenitet i integritet”, ističe.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad