Žalbeno vijeće suda u Hagu krajem prošlog mjeseca donijelo je presudu u svom najduljem procesu, osudivši bivše visoke zvaničnike Službe državne bezbjednosti Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića na po 15 godina zatvora za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U osvrtu na presudu bivšim srbijanskim zvaničnicima, ali i na ulogu Srbije u ratu u BiH, izraelski Haaretz piše kako će ova presuda biti ključna za ispitivanje historije u ovom dijelu jugoistočne Europe i BiH, ali može poslužiti i kao kočnica “rastućem revizionizmu u regiji”.

Tekst naslovljen “Srbija više ne može prikrivati svoju ulogu u genocidu u Bosni” elaborira slučaj Stanišić-Simatović te rad Haškog tribunala uz komentar kako je ova presuda potvrdila da je “srbijanska sigurnosna služba bila umiješana u rat u Bosni i da su njeni najviši šefovi sigurnosti pomogli u činjenju stravičnih zločina nad civilima u Bosni”.

Podsjećamo, nakon izricanja presude, glavni tužitelj suda u Hagu Serge Brammertz je istaknuo kako je ova sudska odluka dokazala da se u BiH nije desio građanski rat, već međunarodni konflikt, s čime se složio i prvi tužitelj te institucije Richard Goldstone u razgovoru za N1.

Autor teksta za Haaretz, Hamza Karčić, ističe između ostalog kako je Beograd godinama negirao svoju ulogu u ratu i zločinima širom Bosne i Hercegovine, a postojala je i kontinuirana kampanja usmjerena na promjenu narativa o ratu.

Stanišić i Simatović osuđeni na po 15 godina zatvora!

Osim toga, dodaje, brojni ratni zločinci našli su utočište u Srbiji, uključujući Novaka Đukića, odgovornog za granatiranje Tuzle i masakr nad 71 mladom osobom ubijenom u maju 1995. godine.

Sada, 30-ak godina kasnije, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične poslove presudio je da su Stanišić i Simatović bili dio “udruženog zločinačkog poduhvata” i da je postojao “zajednički zločinački cilj prisilno i trajno ukloniti većinu nesrba s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine”.

Presuda je pozitivan, ali nedovoljan korak u utvrđivanju punog opsega umiješanosti Beograda u rat u Bosni i Hercegovini, navodi se u tekstu, i ono što nedostaje u ovoj presudi je osuda za genocid za dvojicu obavještajaca.

“Kazne za 72-godišnjeg Stanišića i 73-godišnjeg Simatovića su groteskno blage s obzirom na razmjere i opseg zločina koje su nadzirali. Ipak, presuda je važnija od kazne. Ovaj će slučaj ući u historiju kao slučaj u kojem je međunarodna pravosudna institucija potvrdila izravnu umiješanost vrha beogradskih sigurnosnih službi u zločine počinjene u BiH”, navodi se u tekstu.

Nadalje, nastavlja autor, ova će presuda biti ključna za ispisivanje historije devedesetih u BiH i ovom dijelu jugoistočne Europe, a može poslužiti i kao “kočnica rastućem revizionizmu u regiji”.

Prošlomjesečna presuda označila je zadnju odluku Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, a prema autoru teksta, u vremenu koji dolazi stručnjaci će se fokusirati na naslijeđe UN-ovog suda, gdje se ističe nekoliko nedostataka.

“Prvo, Tribunal nije mogao izricati smrtne kazne. Iako nijedna kazna nije dovoljna za presuđene počinitelje genocida odgovorne za smrt hiljada ljudi, smrtna kazna nije trebala biti isključena. Za planere i izvršitelje bosanskog genocida, provođenje godina u relativnoj udobnosti zatvora u zemljama zapadne Europe bila je krajnje neadekvatna kazna za njihove okrutne zločine”, navodi se u tekstu izraleskog lista.

Drugo, tribunal je bio “neobjašnjivo blag”, po mišljenju autora, koji navodi slučaj Dražena Erdemovića, koji je služio u vojsci bh. Srba kao pripadnik 10. diverzantskog odreda, a nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995. Erdemović je bio član odreda ubijanja na farmi Pilica kod Srebrenice. Priznao je da je lično ubio 70 Bošnjaka i dobio kaznu od pet godina zatvora.

Kao treću olakotnu okolnost, autor navodi prijevremeno puštanje na slobodu. Primjeri su Biljana Plavšić koja je oslobođena 2009. nakon odsluženja dvije trećine 11-godišnje kazne, te zloglasni ratni zločinac iz Višegrada Mitar Vasiljević, koji je na slobodu pušten 2010., također nakon odslužene dvije trećine kazne, u njegovom slučaju 15-godišnje.

“Uz blage kazne, prijevremeno puštanje na slobodu dokazalo je da su počinitelji platili malu cijenu za svoje zločine. Štaviše, osude u Haagu nisu proizvele stvarno kajanje počinitelja, a pogotovo ne njihovih branitelja u Srbiji ili Republici Srpskoj”, ističe se u tekstu.

Četvrto, smatra autor, tribunal se uključio u “minimiziranje genocida” u BiH počinjenog širom zemlje, tako da je bio ograničen na genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995, što je postalo poznato kao “municipalizacija” genocida u BiH.

“Ovakvo minimiziranje genocida poslužilo je kao zgodno oruđe negatorima genocida da tvrde da Bošnjaci ubijeni izvan Srebrenice, prije ili poslije jula 1995. godine, nisu bili žrtve genocida. Šta je sa ubijenim Bošnjacima u Višegradu, Foči, Goraždu? Šta je sa žrtvama opsade Sarajeva? Šta je s Bošnjacima ubijenim u logorima u Prijedoru?”, autor postavlja pitanje.

Ipak, na kraju ističe i uspjeh suda u Hagu, i to u onom što naziva ključni aspekt.

“Međunarodna pravosudna institucija je utvrdila istinu, iako minimalno. Za jedan mali narod kao što su Bošnjaci, ovo je napredak koji stoji u suprotnosti sa uglavnom nepriznatim i neprepoznatim stradanjima u prethodnim ciklusima nasilja u prošlom stoljeću. Da nije bilo tribunala, mnogo toga što sada znamo o mašineriji genocida ostalo bi nepoznato. Zapravo, trenutno neobuzdano poricanje genocida u Bosni i Srbiji bilo bi još raširenije da nije bilo suđenja u Hagu”, zaključak je teksta.