Neobični i nestvarni prizori mogli su se vidjeti prethodnih dana u Banjaluci. Ljubitelji ekstremnih sportova sagledavali su čari prirode, kanjona rijeke Vrbas sa nekoliko stotina metara visine. Za one koji nisu prišli bliže, činilo se kao lebdenje na nebu.

U kanjonu Tijesno, preko Vrbasa – žica. Tanka ali duga. No, za pojedine, čini se, čvrst i stabilan put. Brojni su se prethodnih dana pitali, šta se to dešava ispod oblaka. Da li se hoda ili lebdi? Odgovor je jednostavan. Počeo je:

Festival – Za ljubitelje prirode, adrenalina i pomalo čudno – straha. Banjaluka je prethodnih dana otvorila svoja vrata za više od 300 “hodača po žici” iz 30 zemalja svijeta. Pa su tako brojni, uključujući Dijega i Miljam sa Kanarskih Ostrava sagledali ljepote grada na Vrbasu iz neke potpuno druge perspektive.

“Za mene je ovo prvi put da sam ovdje na festivalu, sve je ovdje fantastično, planine su prelijepe i veoma je dobra atmosfera među ljudima. Svaki put kada si na žici, osjetiš strah, ali ti znaš da samo trebaš nastaviti disati i da je strah sastavni dio hajnlajna”, kaže Diego Faro s Kanarskih ostrva.

Nema razlike između muškaraca i žena. Hrabrost je kako kažu, individualna stvar. No, strah, ipak zajednička.

“Strah je glavni dio hajlajna, to je na neki način motivacija, definitivno je mnogo straha prisutno kada se baviš hajlajnom, ali opet sa druge strane opet znaš da si poptuno siguran na toj žici, tako da se ti ustvari na naki način boriš sa tim strahom, stavljajući svoj život u opasnost. E, to ja na neki čudan način – lijepo, ali to je dio ovog sporta”, pojašnjava Ludovic iz Francuske.

Ludovic zajedno sa svojim kolegama iz Francuske radio je upravo na postavljanju hajlajn žice. No, ovaj kompleksan i zahtjevan projekat ne zavisi isključivo od ljudskog faktora. Za montiranje iste, prirodni uslovi igraju veliku ulogu, poput sile teže ili vjetra. Ipak, naposlijetku u BiH napravljen je, moglo bi se reći, jedinstveni hajlajning.

Ovo je samo jedna od hajlajn žica po kojima su takmičari prethodnih dana hodali, pojedini po prvi put dužinom jednog kilometra , na visini do 300 metara, pa se pojedinim prolaznicima učinilo da sve izgleda kao hodanje po nebu.

No, to nije jedino u čemu su gosti iz cijelog svijeta prethodnih dana uživali. Joga, ples, druženje, ali i disciplina “penjanja uz stijenu”.

“Penjanje kao disciplina jeste taj rad na sebi i na fizičkom i mentalnom nivou gdje se može osjetiti taj način razvoja uma i tijela i to je taj neki razvojni put koji i jeste ljepota ove discipline”, ističe organizator, Ivana Mijić.

Kampovanje bio je način života nekoliko dana za učesnike pomenutih adrenalinskih aktivnosti. I bez obzira na hladno vrijeme i kišu posljednji dan, smješak i mahanje uz strah, sastavni su dio.