Hasib Suljić: Nisam žrtva, ja sam pobjednik koji je platio visoku cijenu - žrtve su ovi ljudi koji su pokopani

U Potočarima je danas i Hasib Suljić - čovjek koji je preživio genocid, koji je uspio preći šume oko Srebrenice do teritorije koju je kontrolisala Armija Republike Bosne i Hercegovine. Tada je bio maloljetan, a svoje iskustvo pretočio je u knjigu "Maloljetnik na putu smrti".

“Nejak za šume, visok za Potočare” – riječi su Hasibovog oca koje su svoje mjesto našle u njegovoj knjizi.

“To je jedna od posljednjih rečenica moga oca s kojim sam se rastao u ranoj fazi tog puta smrti i koji nije imao sreće kao ja i ovi koji jesu da prežive sve to”, kaže Hasib.

Ističe kako je za to bila potrebna sreća te da je on ostao živ Božijom voljom.

“S obzirom na to da sam imao 15 godina, da nisam poznavao teren, da u 99% slučajeva nisam poznavao ni ljude, tako da uvjeren sam čvrsto da je to samo do Allaha”, nastavlja.

Strah, kaže, nije osjećao, vjerovatno zbog toga što nije bio ni svjestan situacije u kojoj se nalazi.

“Iz nekog razloga nisam osjećao neki strah, ne znam zašto, ali mislim da sam za jednog 15-godišnjaka vrlo razmišljao. Sad kad sam analiziram te sve situacije, mislim da sam donosio neke odluke važne koje priliče čovjeku od 35-40 godina”, dodaje.

Najvažnija odluka koju je donio je ta da se nije želio predati.

“Obradovao sam se kad sam čuo da su moji rođaci odlučili na nagovor rođaka i komšija da ne idem u Potočare, u sigurnosnu bazu. Ako sam i želio da idem sa ocem, naravno nisam smio to tražiti, ne bi se pitao ništa. Međutim, rođaci su ubijedili ipak oca rahmetili i majku da idem sa ocem preko šume i tad je i nastala ta rečenica. Kad su pitali mog oca šta čekam, on je tako rekao da ne zna šta će sa mnom, da sam visok za Potočare, a nejak za šume”, priča Hasib.

Oca je posljednji put vidio na Kameničkom brdu.

“Poslije Bukve je bilo, Bukva je se u tom trenutku nama i za leđa dešavala i on je iz nekog razloga… On je poznavao taj teren, znao je da ima u bliziniizvor, otišao je donio nam vode i otišao je drugi put po vodu. Kad je otišao, tad se više nismo vidjeli, nije stigao da se vrati, jer smo mi morali brzo krenuti. I ono što ne mogu nikako da shvatim, ubjeđivali smo ga i mi, i ja sam eto kad, dječak sam bio, ali sam vidio da nije situacija dobra, da je se pogoršala. I rođaci su ovi koji su bili tu prisutni govorili da nije pametno da ide i da svaki moment se može okrenuti. Međutim, on je odlučio otići ponovno donijeti taj kanistar vode da imamo za puta i tako da… Sve u nekoliko minuta on je otišao prema izvoru, mi smo na drugu stranu i to je posljedni put da smo se vidjeli da… Kasnije sam došao tražio normalno informacije, nije nikada bilo nikakve informacije, a sve do 2006. kada smo išli na identifikaciju, gdje smo i pristali na ukop, i ukopan je ovdje u Memorijalnom centru pored svog starijeg brata Nazifa 2006. godine”, prisjeća se.

Sjećanje na stradanje i borbu

Hangar Kravica gdje je ubijeno više od hiljadu ljudi za samo nekoliko sati danas je prekrečen, nova je fasada, nema više onih ostataka od metaka. Niko ko danas prolazi kraj hangara ne bi ni znao da se tu nešto dogodilo.

“Što se tiče tog objekta, on je sad fino sređen i urađen. Samo nije dobra stvar, kao što ste rekli, za ove ljude koji nisu imali prilike vidjeti taj objekt kako je izgledao. Mene što se tiče, on je i sad u mojim očima takav. Kad god prođem, mora se tu pogledati. Mislim da ne može se to… razmjere genocida i agresije se ne mogu zakrčiti nikakvim bojama”, kaže Hasib.

Knjigu je, kaže, napisao kako bi očuvao sjećanje na svog oca, ali i na sve druge koji su ubijeni.

“Tako je, pored svega ovoga što sam proživio, što sam stavio u knjigu, cilj mi je da to ostane pisani trag, da se širi istina. Zbog toga što je moje djetinjstvo izuzetno sretno prekinuto na brutalan način, što sam izgubio oca, amidžu, brojnu užu i širu familiju, moje školske drugove, moju generaciju, koje sam i poznavao, neke i nisam, veliki je to broj u pitanju. Trebamo samo sad sjesti sad i analizirati, razmjere generacija su meni važne. Na to se ja najviše osvrćem ako imam priliku govoriti na promocijama. Skupio sam snage da o svemu pričam, izuzetno je teško. 2021. sam prvi put smogao snage da pređem ponovo u trasu iz Nezuka na ovamo i izuzetno je teško bilo. Ali evo i dalje nekako nalazim tu snagu, samo iz razloga da ljudi znaju istinu, da čuju informaciju od učesnika iz kolone smrt. Moram da kažem da se ne slažem s ovim nazivom, ove aktivnosti Marš mira. Mislim da bi bilo puno prikladnije, ne znam, put do slobode ili putem smrti… Na kraju krajeva najrealnije je to zato što je to zaista put smrti. Koristim svaku priliku da ukazujem učesnicima koje predvodim ovu četvrtu godinu zaredom da znaju kuda se kreću, šta se gdje dešavalo, koliko sam u mogućnosti, koliko stignem da im to kažem”, ističe.

Ne voli, kaže, da ga se naziva žrtvom, jer on to nije.

“Ja za sebe kažem da sam pobjednik koji je platio visoku cijenu. Žrtve su ovi ljudi ovdje, svi koji su pokopani, kao što sam rekao, koji još nisu, ali će, ako Allah da, biti pronađeni i pokopani ovdje”, rekao je na kraju.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za An droid|iPhone/iPad