Novinski stupci puni su priča o porodičnom nasilju, zanemarivanju, ili zlostavljanju djece, a sistem se teško bori s ovim problemima. Jedna žena, Holanđanka Marliz, u Doboju je pokrenula Prijateljsku kuću, koja je za 25 godina postojanja bila dom za 66 djece. Kako je iz Utrehta u jeku ratnog vihora stigla u grad na Bosni, te da li se pokajala, za N1 je ispričala ova humanitarka.

Ustaje u 6, sprema doručak, pravi kafu i čaj… Jer djecu treba spremiti u školu.

Marliz van Hofen, Holanđanka, po struci građavinski inženjer, željela je biti medicinska sestra i pomagati djeci Afrike. Želja da pomaže odvela ju je ipak na Balkan, 1994.godine put ratom zahvaćenog Doboja. Iz Holandije je tada sa šleperom humanitarne pomoći i lijekova stigla-i ostala.

Da li se pokajala?

Marliz van Hofen, humanitarka-Prijateljska kuća:

“Ni minutu, nikada”.

Udala se za Milenka s kojim je dobila ćerku Elizabet, a posvojila je Duška i Đorđa, dječake koji su 2000.godine među prvima stigli u Prijateljsku kuću. Udomila je 66 djece, koje opet imaju svojih 15-oro. Nije bilo lako, ali pred djecom ne plače.

Marliz van Hofen, humanitarka-Prijateljska kuća:

“Naravno imaš trenutke, sjetim se bebu što je došao, prvi dan, 1.mart, on je nakon sedam mjeseci otišao na usvajanje, to je bilo huuuuuk. Baš teško. Znala sam, ali nisam to do tada doživjela. Pričaš s djecom… jaka sam radi njih, zajedno se ispričamo, da to dijete ide isto na bolje”.

Ostavljeni, zapušteni ili zlostavljani mališani u Marlizinoj Prijateljskoj kući su našli utočište. Roditelji ili bolesni, ili nemarni, s problemima ovisnosti, najčešće alkoholizmom, nisu znali, ili nisu htjeli brinuti o njima. Pojedina djeca dolazila su kao kategorisana, no uz ljubav i trud uspijevala bi ih vratiti u redovan školski sistem.

Marliz van Hofen, humanitarka-Prijateljska kuća:

“Djevojčica došla kao kategorizovana, zapuštena…Šesti razred završila redovno, medicinsku školu s četvorkom. Ali samo zato što imaš mir i podršku…”.

Ne hvali se baš Marliz podrškom Grada Doboja. Okolni Teslić, Modriča, Tuzla, Stanari, Gračanica, znali su finansijski pomoći za boravak djece. Status hraniteljke nikada nije dobila jer je strana državljanka.

Marliz van Hofen, humanitarka-Prijateljska kuća:

“Donacije iz Holandije nas još uvijek drže u životu. Dosta ljudi iz Doboja nam dostave garderobu, od svoje djece, ako je čisto lijepo, šta fali. Školski pribor… Koliko god sam ovdje ja ću uvijek ostati Holanđanka, ne bih se nikada odrekla, kao ni vjere, to sam ja.”

Četiri djevojčice od šest, jedanaest, četrnaest i devetnaest godina su pod njenim krovom trenutno. Četvoro djece za Marliz je, kaže uz osmijeh prazna kuća, jer ih je imala i po 14. Spremala ih je na ekskurzije, posao, udaju… Zajedno su prohodali, propričali…

“Igram se, ljuljam se. Volim odbojku. Moja najljepša drugarica je Katarina. Radujem se školi. Crtamo i igramo se, pjevamo pjesmice…”. 

Enisa:

“Završila sam peti razred, proću sa odličnim, nisam sigurna baš za sve predmete. (Ideš kod nastavnika, ima li straha?). Pričali smo neki dan s učiteljicom, jeste malo strah, opet meni je bilo drago, baš sam je pohvalila, kako su me primili u ovaj razred, kako je bila dobra prema meni, kako su me prihvatili u ovoj školi…”. 

Sanja je i sama bila štićenica Porodične kuće, danas je majka troje svoje djece, te medicinska sestra koja pomaže mališanima bez roditeljskog staranja.

“To je jedan veliki primjer i uspjeh u životu, da se stane na pravi put, da se izađe na pravi put, da se dokaže ovoj djeci da posle svega toga što nije bilo lijepo u životu, da se ipak može. Može se uz osobu kao što je Marliz, uz njenu nesebičnu pomoć i podršku koju i danas imam, ne samo ja nego i sva djeca koja su ovdje bila, prošla…”. 

Danas su rasuti od Amerike, preko zemalja Beneluxa, Njemačke, a dio ih je ostao na Balkanu. U Doboju je teško naći posao, a svi, posebno oni koji su prošli teško djetinjstvo, svojoj djeci žele srećniju budućnost.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad