Namir Ibrahimović iz Udruženja građana Centar za obrazovne inicijative Step by Step jutros je u Novom danu na N1 govorio o aktuelnim problemima u obrazovnom sistemu BiH i stvarima koje dovode do incidenata i maloljetničke delikvencije.

Govoreći o nedavnoj pucnjavi u Lukavcu kada je bivši učenik ranio nastavnika, Ibrahimović je kazao:

“Sigurnost je preduvjet svim drugim stvarima unutar škole. Da bismo mogli raditi bilo šta u školama, sa učenicima, oni se moraju osjećati sigurno. Međutim, sigurnost nije jedina stvar o kojoj treba razmišljati. Siromaštvo je jedan od preduvjeta ili prepreka da bismo imali školu. Ambijent, okruženje u kojem dijete živi izvan škole je nešto što je jako bitno, ukoliko dijete nije spavalo, ukoliko je u porodici koja je konfliktna, ukoliko nema elementarne uvjete za svoj rad kući, doći će u školu nespremno da prihvata sve druge stvari“.

Dodaje da se kao društvo bavimo problemom onda kada se dese posljedice.

N1 saznaje: Maloljetnik iz Lukavca prebačen u dječiju psihijatriju u Sarajevu

“Kada se dogode ovakve situacije strašne kada učenik puca u nastavnika, mi se nadamo da će nastavnik biti dobro i uspjeti prebroditi ovo ranjavanje i moći se vratiti svom poslu i da će roditelj biti kažnjen za sve propuste koje je napravio u odgoju svog djeteta, i dalje se mi bavimo problemom kada se dese posljedice. To je temeljna karakteristika, ne samo obrazovnog sistema nego svakog segmenta društva“.

Otac povrijeđenog nastavnika iz Lukavca za N1 o stanju svog sina

Dešava se i to da se čini kao da odlažemo rješenje problema.

“Iako postoje jasni indikatori da će svako zapuštanje i ne bavljenje problemom kako bi trebalo, dovesti do radikalnih posljedica, mi kao da odlažemo rješenje problema. A šta je suština? Suština je ta da naš obrazovni sistem je takav da njeguje koncept nasilnog oblika ponašanja. Mi smo uslovili sve koje postoje u skladu sa pojedinim pravilima koja ne donosimo zajedno nego ih nasljeđujemo, vrlo jasno su hijerarhijski postavljene stvari i često se ne bavimo relevantnim i bitnim stvarima koje se tiču života djece i nastavnika, nego ispunjavamo ono što je neko nekad zamislio da trebamo ispuniti“.

To stvara efekat prema djeci koja osjećaju određenu vrstu nasilja prema njima.

“Djeca osjećaju da je to neka vrsta nasilja koja ide prema njima. Ne mogu oni to razumjeti kao dobrobit, da su sve informacije koje nastavnik isporuči zapravo biti nešto što je važno. Oni znaju da imaju pritisak i da to moraju da savladaju u nekom roku. Kada to ne urade, traže način kako da to izbjegnu ili se izvuku, i naravno, boje se pogreške. Svaka greška unutar obrazovnog sistema se kažnjava, ili razgovorom, ili ocjenom. Svaka greška je sankcija sa ne tako jasnim putem šta neko treba da uradi nakon što je pogriješio“.

Ističe da se sigurnost kao jako bitan faktor mora posebno rješavati.

“Mnogo je stvari unutar obrazovnog sistema, ali saglasan sam da je sigurnost nešto što treba posebno rješavati. Nije sigurnost postavljanje detektora na škole, to nikada nije garant ukoliko neko želi unijeti bilo kakav predmet kojim želi povrijediti drugog, detektor nije garant da će ga spriječiti“.

Ibrahimović smatra da je škola trenutno u velikoj mjeri obesmišljena.

“Mi moramo osmisliti školu, škola je u velikoj mjeri trenutno obesmišljena. Obesmišljena je određivanjem položaja nastavnika unutar škole, odnosima nastavnika, roditelja, učenika, u velikoj mjeri je sve izvan stvarnih potreba koje mi imamo. Taj razlog zašto sam otišao, najvažnije je da nisam više vidio smisao da se mogu popraviti stvari na način na koji mogu“.

“Kao što djecu plašimo greškama, i mi se plašimo grešaka. Vrlo rijetko priznajemo greške i otvoreno razgovaramo”, dodao je.